Kreiranje cjelovitosti – Tomica Šćavina

Kreiranje cjelovitosti

Instinktivno težimo cjelini. I to ne samo cjelovitom doživljaju sebe, već cjelovitom doživljaju svega. Privučeni smo pogledati sljedeću epizodu serije jer nas se ostavilo u iščekivanju, jer je priča nedovršena, jer priču želimo doživjeti cijelu. Želimo osjetiti cjelovitost obiteljskog polja. Želimo osjetiti cjelovitost sebe. Ljudski je težiti cjelini.

Kreativnost je ljekovita od samih početaka. Novorođenče ima nevjerojatnu kreativnu moć koja mu omogućava psihičko preživljavanje. Ako nema majku koja ga voli i njeguje, ono će je naslikati u svjetlu. Njegovo malo, ali veliko biće stvorit će predodžbu majke koja ga voli i njeguje. Težeći cjelovitom doživljaju sebe, kreiramo iluzije odnosa u kojima smo doživljeni na onim mjestima u sebi na kojima smo u prošlosti ostali nedoživljeni.

Ta predodžba je ljekovita halucinacija, projekcija, idealizacija. Ta predodžba je nešto čega se će držati i kao dijete i kao odrasla osoba. Držati će se svoje vlastite kreacije miješajući je sa stvarnom majkom. Popravljajući stvarnu majku. Liječeći vezu.

Kasnije se taj princip prenosi i na druge odnose. Težeći cjelovitom doživljaju sebe, kreiramo iluzije odnosa u kojima smo doživljeni na onim mjestima u sebi na kojima smo u prošlosti ostali nedoživljeni. To može biti maštanje o dobivanju pohvala od strane rukovodioca ili maštanje o partneru koji je senzibilan na našu ranjivost. To može biti maštanje o prepoznavanju našeg umjetničkog rada ili maštanje o prepoznavanju naše društvene angažiranosti.

Maštanje možda nije prava riječ jer nije riječ o sanjarenju. Scenariji u glavi se kreiraju sami. Ljekovite ideje o sebi kakvi želimo biti, kakvima se želimo osjetiti i doživjeti. Težnja cjelini.

I kad nas netko zaista doživi onako kako težimo biti doživljeni, to onda ima priliku biti integrirano. Kad netko nama važan povjeruje u neku našu kvalitetu, vještinu ili snagu, onda imamo priliku da povjerujemo i mi. Kad nas netko vidi onakvima kakvi zaista jesmo, onda imamo pravo biti onakvi kakvi zaista jesmo. Postajemo bliži sebi. Više živimo sebe. Više se usudimo biti.

Cjelina. Zanimljivo je da taj instinktivni kreativni nagon uvijek teži cjelini. I to ne samo cjelovitom doživljaju sebe, već cjelovitom doživljaju svega. Privučeni smo pogledati sljedeću epizodu serije jer nas se ostavilo u iščekivanju, jer je priča nedovršena, jer priču želimo doživjeti cijelu. Želimo osjetiti cjelovitost obiteljskog polja. Želimo osjetiti cjelovitost svijeta. Želimo osjetiti cjelovitost sebe. I to je, između ostalog, ono što nas čini ljudima. Ljudski je težiti cjelini.

Više povreda u djetinjstvu znači manje doživljaja nas onakvih kakvi zaista jesmo. Manje doživljaja nas kao cjeline. Kao cjeline dok smo bebe, dok smo djeca, dok smo tinejdžeri.

Više povreda u djetinjstvu ne biramo sami i ne zaslužujemo ih pravednom karmom iz prošlih života. Takvo razmišljanje krivnjom zapečaćuje povredu i ne da joj da zacijeli. Više povreda ne bira nitko od nas i događa nam se po nepoznatom ključu rađanja u ovoj ili onoj obitelji.

Ne znamo kako to da smo se rodili baš u svojoj obitelji. Ne znamo što jest ili nije nakon smrti. I to nepoznato izaziva strah koji premošćujemo religijama i vjerovanjima.

Naša vjerovanja su snažni pokretači. Kad nam je nešto sveto, puno smo za to spremni učiniti. I kako bi bilo kad bismo osjećaj svetosti mogli osjetiti u različitim područjima života? Na primjer, doživjeti posao svetim. Ili doživjeti obitelj svetom. Ili doživjeti prirodu svetom.

Kad nam je nešto sveto, angažira nas na način koji osnažuje. Izvlači iz nas snažnu posvećenost. A kad smo snažno posvećeni osjećamo se cjelovito.

Što vam je sveto? Ili: što biste željeli doživljavati svetim?  U ovom životu ovdje, kakav jest. Što vas privlači svojim kvalitetama svetosti?

Dajte si malo vremena da si odgovorite na ova pitanja, a onda se zapitajte kako bi bilo kad biste bili više u kontaktu s onim što vam je sveto? Kako biste se osjećali ako biste se onom što vam je sveto posvećivali često?

Osvješćivanje onog što nam je sveto i držanje toga kao svojevrsne zvijezde vodilje oplemenjuje život. Oplemenjuje kvalitetama cjelovitoti. Kvalitetama kojima se vrijedi često vraćati.

I ako se sada, težeći cjelini, u ovoj kolumni vratim na početak… Kreativnost je ljekovita od samih početaka. Novorođenče ima nevjerojatnu kreativnu moć koja mu omogućava psihičko preživljavanje. Ako nema majku koja ga voli i njeguje, ono će je naslikati u svjetlu. Njegovo malo, ali veliko biće stvorit će predodžbu majke koja ga voli i njeguje.

Novorođenče doživljava majku svetom. Naravno, nijedno novorođenče to nikada nije izgovorilo, ali postoje razlozi zbog kojih je u nekim psihoterapijskim pravcima niklo ovo uvjerenje.

Logično je da novorođenče doživljava majku svetom, ona je jedina boginja koju poznaje. Boginja bez koje ne može preživjeti, koja iščitava i naslućuje njegove potrebe, boginja putem koje komunicira sa svijetom i putem koje svijet komunicira s njom.

Kako nijedna majka, u svijetu kakav jest, zapravo ne može zadovoljiti takve kriterije savršenstva koje je novorođenčetu potrebno, novorođenče će donekle morati retuširati sliku majke, donekle će je morati “naslikati u svjetlu”. A ako majka izrazito odudara od “savršene majke” kakvu novorođenče treba, onda će ta idealizacija morati biti izrazito snažna. Ono što nedostaje bit će popunjeno.

Težnja cjelini je snažan, organski, esencijalni pokretač. I kad osjećate da neki odnos ili neka aktivnost u vama inspirira doživljaj sebe cjelovitima ili cjelovitijima nego prije, pratite taj impuls. Istražite kuda vas vodi. Budite znatiželjni. To vas stavlja u kontakt s onim izvornim u vama. To vas stavlja u kontakt sa sobom kakvi zaista jeste.

Tomica Šćavina

Objavljeno u časopisu Sensa

Podijeli
© 2024 Tomica Šćavina - Upoznajmo ljudsku prirodu