Nekima je prirodno da dajući drugima zaborave na sebe, a nekima je prirodno da uzimaju koliko god mogu, zaboravljajući na drugoge. No, koliko je to zaista prirodno? Pažljivo sa svojim davanjima! Ona nisu beskonačni resursi za druge.
Kad netko izađe iz veze, zna se dogoditi da ovog drugog naziva parazitom. Ružna riječ za osobu koja je na neki način osuđena da uzima, no osjećaj iskorištenosti i uskraćenosti od strane “parazita” je itekako stvaran i zahtijeva posebnu pažnju, jer je ova dinamika široko raširena. U svrhe ove kolumne, one koji “parazitiraju” ću nazvati “uzimatelji”, a one koji im bivaju domaćini nazvat ću “davateljima”.
Rijeć “domaćin” ovdje nije slučajno odabrana. Svatko od nas je od samog početka života jedna vrsta energetskog sustava. Na tjelesnoj, emotivnoj, mentalnoj razini – primamo ono hranjivo, izbacujemo ono što je nepotrebno ili štetno. Obitelj kao cjelina je također energetski sustav koji se u području psihoterapije često naziva obiteljskim poljem.
Htjeli mi to ili ne, svako obiteljsko polje ima svoje manjkavosti, zapetljaje, mrlje – koju god riječ upotrijebili, nećemo promašiti – bit je u tome da nijedno obiteljsko polje nije savršeno. Isto tako, htjeli mi to ili ne, na nekoj nevidljivoj razini, svatko od nas cijelo svoje obiteljsko polje zadržava u sebi ili oko sebe – kako god vam je jednostavnije za predočiti.
I kad se netko “udomaći” u energetskom sustavu bliske osobe, to znači da je instinktivno uočio njenu ili njegovu slabost i upravo na tom mjestu zavladao, odnosno, na neki način se “uselio”.
Na primjer, velikodušnost je lijepa osobina. No, ako morate biti velikodušni kako bi se osjećali dobrom, snažnom ili omiljenom, to je ujedno i vaša slabost. “Davatelj” na nekoj razini “mora” davati, to mu je upisano u obiteljsko polje i to doživljava kao dio svog identiteta. S druge strane, “uzimatelju” je sasvim prirodno da mu se daje i da on ne mora davati. “Uzimatelj” se osjeća važnim, snažnim ili omiljenim upravo kada mu se daje.
Drugi primjer, recimo – briga za drugoga kad mu je teško. “Davatelj” se na nekoj razini mora brinuti o drugome, jer se osjeća loše ako nije usmjeren na njegove potrebe. Dok je s druge strane “uzimatelju” sasvim prirodno da se netko brine o njemu i nije mu prirodno pobrinuti se za drugoga.
Pritom, u obiteljsko polje koje je “davatelj” naslijedio i koje nosi u sebi, upisan je osjećaj uskraćenosti ili iskorištenosti, pa mu je to na neki način prirodno i često podsvjesno teži upravo takvim odnosim u kojima će se ponovo osjećati uskraćeno ili iskorišteno. A u obiteljsko polje koji “uzimatelj” nosi u sebi upisano je pravo i privilegij da se drugi za njega brinu i pomažu mu koliko god mu treba, dok on daje malo ili ništa zauzvrat.
Predočimo li si obiteljsko polje koje odrasla osoba naslijedi od svojih primarnih obitelji kao energetsku kuglu oko tijela, tamo gdje su “davateljice” konkavne, “uzimatelji” su konveksni. I zato taj spoj “davatelja” i “uzimatelja” može djelovati kao magična, zacjeljujuća cjelina. Ona to neko vrijeme zaista i može biti, ali nakon toga nastupaju problemi. I “uzimatelj” i “davatelj” počinju osjećati da takva cjelina nije ono što im esencijalno treba.
“Uzimateljima” je puno teže sagledati sebe, jer je, općenito gledano, ono što rade destruktivno prema drugome. Ta negativna slika o “uzimateljima” koje se ponekad zbog toga naziva i energetskim parazitima, spriječava ih da sagledaju obiteljsku dinamiku koja ih je takvima napravila. Najčešće, sve što žele je pobjeći od te negativne slike o sebi, što ih vodi prema onima koji će ih vidjeti pozitivnima i dobrima, odnosno – prema novom “davatelju” koji je “konkavan” i koji njihovu “konveksnost” neće vidjeti kao agresiju, već kao ispunjenje.
“Davatelji” imaju puno veću mogućnost sagledavanja sebe, jer su ionako navikli tražiti grešku u sebi, a ne u drugome. Njihovo učenje iz odnosa s “uzimateljem” može rezultirati prepoznavanjem prikrivene agresije, prepoznavanjem zanemarivanja vlastitih potreba, prepoznavanjem vlastitih zdravih granica.
A to je proces. Proces koji je, kao i svi transformacijski procesi, s jedne strane neugodan, a s druge strane ugodan. Neugodan, zbog razočaranja do kojeg dolazi zbog nemogućnosti ispunjenja “na prirodan način”, iako je taj “prirodan način” zapravo ništa drugo doli rezultat prilagodbe lošim uvjetima iz djetinjstva. A ono što je u tom procesu ugodno je povratak sebi.
Te dvije riječi “povratak sebi” toliko smo puta već čuli i pročitali. Ali, kako je “vratiti se sebi” moguće na toliko razina, te dvije riječi uvijek su pravi izbor. “Konkavni dio” koji “davateljima” nedostaje može biti ispunjen samo iznutra, vlastitim kapacitetima koji su prije bili ulagani u brigu za “uzimatelja” i davanje “uzimatelju” koji nema razvijen osjećaj za ravnopravan odnos davanja i primanja i koji ne može težiti ravnoteži i harmoniji u odnosu, jer je navikao da gubitak drugoga znači njegov dobitak.
Zato su “davatelji” nositelji pozitivne promjene, kako u svojim životima, tako i u obiteljima i društvu općenito. “Davatelji” s brigom za sebe i s davanjem sebi jačaju kapacitete za davanje tamo gdje im se vraća, tamo gdje postoji aktivna razmjene energije, umjesto gubitka koji se događa ulaganjem energije u “uzimatelja”.
Zato pažljivo sa svojim davanjima. Ona nisu beskonačni resursi za druge. Ona su tu da griju i revitaliziraju prvenstveno vas. Kad je sačuvana unutar zdravih osobnih granica, esencijalna energija vašeg bića može puno više. Kada je sačuvana unutar zdravih osobnih granica, esencijalna energija vašeg bića ima vrijednost koja joj po njenoj vlastitoj prirodi pripada.
Tomica Šćavina
Objavljeno u časopisu Sensa