Otkrivanje tijela je čarobno. Naročito kada znate kako prepoznati i pokrenuti iscjeljujuće energije tijela koje nisu nikakva isprazna mistična priča, već obična biološka istina o našim zaboravljenim kapacitetima.
Pogledajte video koji je nastao iz želje da olakšam kreativne procese budućim i sadašnjim spisateljicama i piscima. Nadam se da će pomoći svima vama kojima je pisana riječ prirodan način izražavanja sebe, koliko god možda zanemaren i zatomljen taj izraz bio.
Imati potrebe je ljudski. No, priznavanje svojih potreba nas čini izloženima i ranjivima, jer kad nešto od nekoga trebamo, može se dogoditi da budemo odbijeni ili iskorišteni. Izražavanje svojih potreba je svojevrsni rizik. Ali, odustati od izražavanja svojih potreba još je veći rizik...
Osobi koja ima psihičko oštećenje koje je teško ili nikako popravljivo, osoba sa zdravom psihom izrazito treba. Potrebna joj je zbog veće psihičke stabilnosti koju ima uz nekog tko je stabilniji od nje i potrebna joj je zato što vezu sa psihički zdravom osobom shvaća kao dokaz da je i ona psihički zdrava.
Kreativnost je naša esencijalna snaga. Što je manje prepreka na putu kojim kreativnost prirodno izvire iz nas, osjećamo se više živima, um nam spontano stvara nove poveznice i dolazi do rješenja do kojih inače ne bismo došli.
Durenje ima više slojeva. Ako se netko na vas uspješno nadurio, osjetili ste krivnju. A krivnju ste osjetili zato što ste pretpostavili da je osoba koja se duri povrijeđena. Možda ste imali i jasan dojam njegove ili njene ranjovosti ispod te gorde maske durenja. I zato vam je bilo žao…
Ako ste se ikada zaljubili u nekog s visokom dozom narcizma, onda znate koliko je to bolno. Vaša divna ljudska vrlina, empatija, odjednom postaje vaša slabost. I ona ostaje slabost sve dok ne smognete snage za odluku da onaj (ili ona) koji iskorištava empatiju ne zaslužuje empatiju, iako je tako snažno, magnetično, treba.
Svi mi koji smo okrenuti osobnom razvoju najprije se koprcamo u svojoj "sudbini" i pokušavamo se iz nje istrgnuti osvještavajući sve ono podsvjesno što su obiteljski odnosi i svijet ugravirali u nas. A kad napravimo neki značajan pokret, nastupaju neočekivane promjene.
Planirate li svoje vrijeme? Ili živite iz dana u dan, bez nekog zadanog pravca? Imate li osjećaj da vam vrijeme curi iz ruku? Ili ga možda krotite prestrogo, bez vremena za odmor, zabavu i kontakt sa sobom? Je li vam planer pretrpan obavezama ili ga ni ne koristite, jer znate da svoje planove u pravilu ne ispunjavate?
Cijena instinktivne prilagodbe lošim uvjetima u djetinjstvu je velika. Tom prilagodbom gubimo neke dijelove sebe, ali zato preživljavamo i održavamo se na sigurnom. Prošlost ne možemo promijeniti, ali možemo bolje razumjeti i doživjeti sebe. A to čini promjenu.
Ova instinktivna kreativnost - idealizacija - pomaže nam da se nosimo sa stvarnošću. No, to ima svoju cijenu. Što su teži uvjeti odrastanja, to je nužan određeni pomak u iluziju, u kreaciju, u "nešto drugo". Ta fantastična kreacija bića, idealizacija, nas spašava, ali i vodi stalno u nova razočaranja.
Nekima je prirodno da dajući drugima zaborave na sebe, a nekima je prirodno da uzimaju koliko god mogu, zaboravljajući na drugoge. No, koliko je to zaista prirodno? Pažljivo sa svojim davanjima! Ona nisu beskonačni resursi za druge.
Negativna uvjerenja o sebi usvajamo u djetinjstvu i ona kasnije u životu postaju jedna vrsta samoispunjavajućih proročanstava. Ljudi vjeruju u ono što mi vjerujemo o sebi, a zatim ta uvjerenja svojim ponašanjem i potvrđuju. Evo od čega se negativna uvjerenja sastoje i kako upravljaju našim životima.
Mržnja i zavist su najodbačeniji osjećaji. Toliko su odbačeni da su prozvani smrtnim grijesima. No, koja je njihova stvarna uloga? I što možemo učiniti kako bismo bolje prepoznali mržnju i zavist, kako u sebi, tako i u drugima? "Poznavanje vlastite tame najbolji je način za nošenje s tamom u drugima" - C. G. Jung
Kad su nečije loše namjere jasne i otvorene, lako ih je primijetiti i na njih reagirati. No, kad su te namjere skrivene, puno toga ovisi o tome koliko su nam instinkti otupjeli zbog prijašnjih loših iskustava. Nekima od nas nije lako vratiti povjerenje u vlastitu percepciju.
Instinktivno težimo cjelini. I to ne samo cjelovitom doživljaju sebe, već cjelovitom doživljaju svega. Privučeni smo pogledati sljedeću epizodu serije jer nas se ostavilo u iščekivanju, jer je priča nedovršena, jer priču želimo doživjeti cijelu. Želimo osjetiti cjelovitost obiteljskog polja. Želimo osjetiti cjelovitost sebe. Ljudski je težiti cjelini.
Ono što se u dugim vezama i brakovima često događa je navika da neka mjesta susreta postoje, a neka ne postoje. I ako su mjesta susreta koja ne postoje zapravo esencijalna za kvalitetan odnos i ako tu nema pomaka, onda u vezi nedostaje razmjene energije i veza odumire. Ono što mnogi u toj situaciji odabiru je svojevrsna reanimacija...
Riječ psihologija potječe od grčke riječi psyche (duh ili duša) i logos (znanost, učenje) i do sredine 19. stoljeće bila je dio filozofije. Potom se psihologija odvojila od svijeta duhovnosti i filozofije i izrasla u zasebnu granu koja se potom razgranala u mnoštvo zanimljivih pravaca. Sve se više odvajala od duše. I gdje smo sad?
Kad vas netko tretira kao da ste glupi ili ludi, to radi iz jedne vrlo površne emotivne pozicije. Iz emotivne pozicije u kojoj vas zapravo nema. Nema uvažavanja vaše perspektive, nema želje za razumijevanjem ili povezivanjem. Sve što postoji je obrana koja negira drugoga.
Za autentičnost je potrebna hrabrost. A kad je nečiji emotivni svijet odmalena tretiran loše, onda se taj emotivni svijet mora prilagoditi, postati "nešto drugo" što ne dovodi do negativnih posljedica. Lažni emotivni slojevi rezultat su uspješne prilagodbe.
Oni koji previše empatiziraju i oni koji premalo empatiziraju, instinktivno su razvili ove svoje "manjkavosti" kako bi preživjeli. Za nekoga je bilo prirodno uklopiti se u emotivno polje svoje obitelji tako da udovoljava drugima i stalno vodi računa o potrebama drugih, a za nekog je bilo prirodno prilagoditi se tako da primarno vodi računa o sebi.
Većina ljudi podcjenjuje vrijeme za odmor. Uvijek ima toliko toga za napraviti. Istina, ima i uvijek će biti. No, vrijeme za odmor je nužno kako biste sagledali gdje se u svom životu zapravo nalazite. Kako bi bilo da u svoj planer upišete "vrijeme za odmor"?
Loše vijesti se u nama predugo zadržavaju. Ponekad nas tjeraju da satima ili čak danima razmišljamo o tome. S druge strane, ono dobro i ljekovito često prolazi gotovo sasvim neopaženo. Pozitivne vijesti, umirujući prijateljski glas, nježnost, zahvalnost, pohvala, empatija... Sve to dođe i prođe. Zašto je to tako i što u vezi toga možemo učiniti?
Introjekcija je riječ latinskog porijekla i znači umetanje, ubacivanje ili unošenje. Kada smo bili djeca, roditelji i ostali članovi obitelji, a kasnije i šire društvo, u nas su "unosili" puno toga. Sve te upute - napravi ovo, reci ono, ne smiješ ni ovo ni ono, moraš i ovo i ono - mješavina su onog što je za nas bilo dobro i onog što je za nas bilo loše.
Kreativnost je prirodna, neizbježna i sveprisutna. Stalno kreiramo ideje o drugim ljudima, o budućnosti, o samima sebi. Sama naša percepcija je svojevrsni kreativni tijek. Kad smo okrenuti svojoj kreativnosti, na poseban način osluškujemo sebe i kreativno djelo koje stvaramo govori nam nešto novo o nama.
Ljudi koji se ne mijenjaju imaju motivaciju "sačuvati sebe", ljudi koji se žele mijenjati imaju nešto drugačiju motivaciju: vratiti sebe. Oni vjeruju da je to moguće. Vjeruju da ono što je izgubljeno nije zauvijek izgubljeno. Iz njihove perspektive, ovi drugi koji žele "sačuvati sebe" zapravo su od sebe odustali.
Agresija u vidu prigovaranja, kritiziranja i optuživanja sa ženske strane često se povezuje s pasivnom agresijom s muške strane. A agresija snažno povezuje. Toliko energije ide protiv onog drugog i, jednom kad je puno energije uloženo, teško se pomiriti s tim da je ona potrošena uludo.
Znatiželja nam određuje pravac kretanja kroz život, čini nas budnima i živima. A svijet je tako velik i složen da nam nudi beskrajne mogućnosti. Istraživanje nikada ne mora prestati. Znatiželja uvijek može plamtjeti. Radoznalost nas uvijek može voditi. No ne smijemo zaboraviti da je temelj za znatiželju osjećaj sigurnosti.
Jednu od revolucionarnih promjena u području tjelesno orijentirane terapije pokrenuo je američki biolog i psiholog Peter A. Levine. U posljednjih četrdesetak godina, Levine je kreirao terapijsku metodu zvanu Somatic Experiencing. "Trauma nije u biografiji, već u biologiji", kaže Levine. Putem simptoma, tijelo izgovara svoju priču.
Nebriga za ženine osjećaje i manjak interesa za konstruktivno rješavanje problema samo su simptomi dubljih problema s kojima se muškarci s ovim stilom ponašanja najčešće izbjegavaju suočiti. Oni ne mogu biti pouzdani i odgovorni u vezi. Žene su uvjerene da oni to ne žele, a oni to zapravo ne mogu.
Kad se u nečem osjećamo boljima od drugih, to ćemo isticati, to ćemo pokazivati. Baš kao što djeca pokazuju roditeljima svoj crtež ili skok u more tražeći odobrenje ili divljenje, tako ćemo i mi isticati tu našu moć ili važnost, to mjerilo naše vrijednosti. A drugima će to smetati, jer ih zasjenjuje. "Bolji od" zapravo je mjesto krhkosti.
Poboljšanje kvalitete života, prvenstveno stanja i osjećaja koje živimo, mozak ne smatra toliko važnim kao recimo ponavljanje negativnih scenarija kako bismo se jednom u budućnosti možda zaštitili od potencijalnih povreda. I zato je lako završiti na vječno poznatim, ali lošim mjestima u sebi.
Hrabrost za poklanjanje povjerenja ljudima koji su vrijedni povjerenja nije moguće bez razvijanja povjerenja u vlastite snage. To znači, moći se zaštiti se ako se osjećamo ugroženima, biti u stanju postaviti granicu onima koji naše osobne granice prekoračuju, moći uzvratiti ili smiriti situaciju ako se osjećamo napadnutima.
Nesavršeni smo. Skloni smo pristajati na tuđa ograničenja i/ili imati sklonost ograničavanju drugih. Ako si to možemo priznati, možemo i istraživati kada to radimo i koji osjećaji nas na to navode. Možemo odabirati ljude s kojima se možemo bolje povezati, koji nas ne pokušavaju ograničiti, nego nas osloboditi, inspirirati, potaknuti za dalje i više.
Želja da budemo dobri i da imamo pozitivnu sliku o sebi sasvim je prirodna, međutim, ako se ne usuđujemo sagledati svoju "lošu" stranu, onda ne možemo zaista biti dobri i zaista raditi dobro drugima. Ono "loše" će preuzimati kontrolu, jer je odbačeno. A ono što je odbačeno ne nestaje, već upravo suprotno - buja i jača sve dok ne shvatimo da nešto nije u redu.
Uzeti si za pravo nešto zbog čega ćemo se osjećati bolje i imati optimističniju viziju budućnosti je univerzalno dobro. Trpeći majčino žaljenje ili prijateljičinu zavist postajemo robovi njihovih destruktivnih obrazaca što nas oslabljuje i na drugim poljima. A postavljajući granice se osnažujemo.
Nemoć je jedan od najneugodnijih osjećaja s kojim se možemo susresti. A nagonski, impulzivni način da se iskoprcamo iz osjećaja nemoći je agresija. Nitko ne voli izgubiti kontrolu nad svojim osjećajima. Nakon vikanja, psovanja, vrijeđanja redovito nastupa osjećaj krivnje ili želja da se situacija izgladi.
Ono što smo dobivali umjesto ljubavi ima posebnu emotivnu vrijednost. Ako je otac često bio odsutan i svoje odsustvo pokušavao nadomjestiti novcem, novac će imati posebnu emotivnu vrijednost. Dijete uči, osjeća da je nešto drugo važnije od njega samoga, od onog tko ono jest. U odrasloj dobi, ono naučeno se miješa s idejama o partnerskoj ljubavi.
Sve što nam je u životu vrijedno zahtijeva ulaganje energije, posvećivanje, pažnju. Tako i partnerstvo. Neki smatraju da ljubav boli, no ljubav ne povrjeđuje. Ono što povrjeđuje su "naplavine" ili "krhotine" ljubavi, a to su povrede koje su nastajale kroz bliskost s roditeljima tijekom djetinjstva, a koje su asocirane s ljubavlju.
Odrastajući, naučili smo se braniti, potiskivati, cijeniti moć naspram nemoći, snagu naspram ranjivosti. No, biti ranjiv znači biti čovjek. Nijedan čovjek na ovaj svijet nije došao omotan neprobojnim oklopom. Naučiti osluškivati svoju ranjivost znači vratiti se sebi. A kad njegujemo svoju ranjivost, nagrada je suptilnost.
Životna priča tijekom života postaje jedna vrsta identiteta. Ona utječe na to kako govorimo o sebi i svom životu, što ćemo iz svojih životnih događaja uključiti u razgovore s drugima, a što ćemo izostaviti. Životna priča govori puno o nama i onom kako vidimo svijet u kojem živimo. Životna priča nas zrcali i oblikuje.
Savjeti tipa "riješite se ega" su neostvarivi, a radite li protiv ega, svom unutarnjem svijetu nanosite veliku štetu. Kada jednom usvojite stav da je ego loš i da ga trebate tretirati kao unutarnjeg neprijatelja, počinjete sami sebe kritizirati i etiketirati se lošima. Ego je neodvojivi dio vas, ego vam treba, ego je OK!
Često se događa da potreba za "normalnošću" postane jedna vrsta zabrane na originalnost, hrabrost, kreativnost i sve one divne ljudske osobine koje pomalo strše. Neurolog i psihijatar Kurt Goldstein izjavio je: "Normalnost se ne može definirati prilagođavanjem, već upravo suprotno, sposobnošću da se osmisle vlastita pravila".
Lako je uzorke stresa vidjeti u poslu, u zahtjevnoj obitelji ili u problematičnim prijateljima, dok je pravi uzrok stresa unutarnji, odnosno, naš način nošenja sa svim tim životnim izazovima. Ono što nas čini naročito osjetljivima na stres su potisnuti osjećaji koji postaju jedna vrsta leće kroz koju se sve čini strašnije i nesigurnije nego što jest.
Pretjerana tolerancija nikome ne čini dobro. Ona je znak da je osoba sklona preuzeti na sebe teret koji joj ne pripada, što je nije ništa drugo nego naučeni obrazac, navika iz djetinjstva utemeljena na nedovoljno jasnim i stabilnim osobnim granicama. Zbog patrijarhalnog nasljeđa, one koje previše toleriraju najčešće su žene.
Što je dobro, a što loše, učimo tijekom djetinjstva. Kasnije u životu težimo biti dobri na naučene načine koji za nas nisu uvijek dobri. Kad radimo za svoju dobrobit, za dobar osjećaj koji je zaštićen dobro postavljenim osobnim granicama, onda i drugima možemo dati ono najbolje od sebe.