Slika o sebi uvijek teži svom očuvanju. To je neka vrsta psihički sigurnog mjesta – znamo kakvi smo i znamo kakvima želimo da nas vide drugi. Puno problema u odnosima nastaje upravo zbog snažne potrebe za očuvanjem dobre slike o sebi. Što se više dajemo u održanje te slike, to smo manje u stanju vidjeti druge.
Slika o sebi je predodžba koju imamo o svojoj osobnosti, postupcima, izgledu, sposobnostima. Gradi se kroz životna iskustva i usvajanje onoga kakvima su nas vidjeli drugi i prilično je otporna na promjenu. Iako ćemo se svi lako složiti kako je dobro imati pozitivnu sliku o sebi, upravo očuvanje te slike nas može voditi u neosjetljivost i povrjeđivanje drugih ili nas pak ograničavati u izborima koji bi za nas mogli biti dobri, ali bi tu sliku mogli narušiti.
Slika o sebi uvijek teži svom očuvanju. To je neka vrsta psihički sigurnog mjesta – znam kakva sam i znam kakvom želim da me vide drugi. Međutim, to sigurno mjesto zapravo i nije naročito sigurno. Ako sam “dobra i uvijek spremna pomoći”, na meti sam onih koji moju dobru volju žele iskoristiti. Ako sam “hrabra i odlučna”, nemam pravo priznati strah i nesigurnost. Ako sam “pristojna i pažljiva prema drugima”, nemam se pravo udaljiti od onih koji su nepristojni i nepažljivi prema meni.
Pozitivna slika o sebi pruža određenu psihičku stabilnost, ali i ograničava. Može se pokazati lošom za nas, ali i lošom za druge. Sigurno ste više puta naišli na osobu koja za sebe misli da je jako dobra, pa čak i savršena, ali zato su svi oko nje (ili barem oni najbliži) izuzetno loši. To može biti majka koja je velika humanitarka i koja svim susjedima priskače u pomoć, a kod kuće neprestano kritizira i vrijeđa djecu upravo zato što po njenim mjerilima dobrote “nisu dobri”. To može biti suprug koji se nikada ne ljuti i koji je uvijek na usluzi svojoj supruzi koju smatra lošom baš zato što se ona često ljuti, pa i “zaslužuje” da se on svako malo utješi novom ljubavnicom. To može biti majka koja je toliko dobra da bi sve napravila za svog sina, pa mu ispunjava sve želje i “štiti” ga od druženja s “opasnim” vršnjacima koji bi ga mogli pokvariti.
Jako puno problema u odnosima nastaje upravo zbog snažne potrebe za očuvanjem dobre slike o sebi. Što se više dajemo u održanje te slike, to smo manje u stanju vidjeti druge, jer nam je pogled uprt u sebe kakvima se želimo predstaviti – kako pred sobom tako i pred drugima. Osim toga, slika o sebi nas može ozbiljno sputavati u životnim izborima. Možemo predugo ostati na dobro plaćenom poslu kojim nismo zadovoljni kako ne bi “ispali neuspješni” ili možemo ostajati upetljani u loše obiteljske odnose kako ne bi “ispali loši” ako bi se udaljili.
Želimo da nas vide “takvima”. Želimo sami sebe vidjeti “takvima”. Naši postupci, kao i pogledi drugih vrte se oko te zadanosti. U kojoj mjeri – ovisi o tvrdoći slike. Što je slika o sebi čvršća, tim zahtijeva više dokazivanja, kako sebi, tako i drugima. Ta tvrda slika o sebi je zapravo paradoksalna. Na primjer – majka žrtva koja iz “velike dobrote” pomaže svojoj kćeri oko njene djece, stalno im je na usluzi, čisti, pere, pegla… a istovremeno će biti vrlo zajedljiva, osuđujuća, kritična i, ukratko – sve loše što nije u stanju sagledati u sebi će prebaciti na svoju kći. “Dobra majka” svojim postupcima stalno pokazuje koliko je zapravo loša.
Nije jednostavno riskirati sliku o sebi. Ispod nje se uvijek nalazi novi sloj ranjivosti. Međutim, život nas uvijek suočava s tim da slika o sebi nije konačna istina. Ako je u sliku o sebi ugrađeno to da smo dobri, jako teško će nam padati da netko misli kako smo loši. Ako je u sliku o sebi ugrađeno to da smo uspješni, jako teško će nam padati neuspjeh. Ako je u sliku o sebi ugrađeno to da smo važni, jako teško će nam padati kada osjetimo da nekome nismo važni. Osjećaji koji se kriju ispod slike su oni osjećaji koji nam nedostaju u stvarnim odnosima, baš zato što smo emotivno vezani uz sliku. Otpuštanje slike o sebi, osim što nas suočava s neugodnim osjećajima – nemoć, sram, strah, tuga – omogućuje nam bolji kontakt s drugima, jer ne moramo odvlačiti svoju i tuđu pažnju želeći si priskrbiti dovoljno potvrde za sliku o sebi.
Za otpuštanje slike o sebi nije presudna odluka, već “bubrenje” potisnutih, neugodnih, osjećaja koji govore: ispunjenje nije u slici uspjeha, slici obitelji, slici važnosti. Kada ti osjećaji nabujaju, mentalna predodžba postaje porozna i u nekom trenutku više nije moguće držati se za nju u vjerovanju da ona znači životno ispunjenje. Međutim, za otpuštanje slike o sebi je potreban afirmativan pristup životu, prihvaćanje problema kao sastavnog dijela života i kontinuirani rad na sebi, znatiželja i spremnost za cjeloživotno otkrivanje sebe. U protivnom, u sudaru sa životnim problemima, slika o sebi pada i to grubo suočavanje sa stvarnošću može voditi u depresiju, u odbijanje sagledavanja stvarnosti i u zatvaranje u sebe.
S druge strane, iskustvo otpuštanja slike o sebi je transformativno iskustvo nakon kojeg se osjećamo puno slobodnijima. Dobar osjećaj koji smo dobivali iz vezanosti uz pozitivnu sliku sebe počinjemo dobivati iz boljeg kontakta s ljudima oko sebe i iz iskrenijeg odnosa sa samima sobom. Samim time imamo više energije i spremniji smo poduzimati korake koji nas vode prema boljoj budućnosti.
Ovo, naravno, ne znači da pozitivnu sliku o sebi nije dobro imati, nego da je relativna, da je riječ o predodžbi, a ne o istini. Život nas stalno suočava s novim slojevima iluzija koje smo izgradili o sebi, o odnosima, o stvarnosti. Te iluzije su neizbježan dio života i skloni smo ih se držati sve dok ih procjenjujemo korisnima. Međutim, ako nas definiranost vlastite slike o sebi počinje ograničavati, sputavati, gušiti i ako ostajanje unutar tih poznatih granica počinje generirati lošiji osjećaj od pomisli na otpuštanje te slike i otvaranje nepoznatom, vrijeme je za promjene.
Nepoznato će samo nekim avanturistima zvučati privlačno i oslobađajuće, dok će većina ljudi osjetiti nesigurnost ili strah. Međutim, ako slušajući strah stalno ostajemo unutar granica poznatog, ograničeni strogo definiranim predodžbama o sebi, doći će do stagnacije, jer se ta definiranost preslikava i na vanjski svijet. Poznato iznutra – poznato izvana. Definirano iznutra – definirano izvana. A poznati, definirani svijet je svijet s vrlo malo mogućnosti.
Upoznavanje novih emotivnih slojeva sebe koji su bili prikriveni zadanom slikom o sebi omogućuje povezivanje s drugima i sa svijetom upravo putem tih slojeva, što znatno obogaćuje život. Otvaranje nepoznatom, i iznutra i izvana, širi horizonte i u život unosi svježinu, budnost, životnost. Ispod zadane slike o sebi, osim što se krije sloj ranjivosti, krije se i sloj nove energije koja može biti oslobođena i oplemenjena kroz bliske odnose, poslovne suradnje, kreativnost i sve ostalo što čini život.
Tomica Šćavina, ožujak 2016.
Kolumna je objavljena u magazinu Sensa.