Jaki i slabi – Tomica Šćavina

Jaki i slabi

Svaka “jaka” osoba u sebi krije slabost koju tek treba otkriti i svaka “slaba” osoba u sebi krije snagu koju tek treba otkriti. “Jaki” vrlo često imaju partnere ili partnerice koji su u emotivnoj poziciji slabih. To je prirodno – spoje se zato što jedni u drugima osjećaju ono što im u njima samima nedostaje.

Kada je netko slab, kada mu ne ide ili kada pokazuje nemoć, lako je suosjećati s njim. S druge strane, kada je netko jak, snalažljiv i oslanja se uglavnom na sebe, onda je to sasvim druga priča. Gotovo nitko ne vidi da nije lako biti uspješan i da snalažljivost zahtjeva stalno razvijanje fleksibilnosti, što znači i ulaženje u nove zone straha i nesigurnosti.

S problemima i težinom onih koji “uvijek nekako isplivaju” je malo tko u stanju suosjećati. To, naravno, ne znači da “jakima” razumijevanje i suosjećanje nije potrebno. Dapače. Iako, umjesto razumijevanja i suosjećanja puno češće dobivaju upravo suprotno – postaju predmet iskorištavanja ili zavisti.

Uloge se dijele u djetinjstvu, unutar obitelji. Kombinacija urođenog temperamenta i obiteljske dinamike dovodi do toga da dijete usvoji svoju “emotivnu poziciju” koja mu obezbjeđuje nagradu u obliku roditeljske pažnje ili ispunjavanja želja. Sam izraz “emotivna pozicija” ne zvuči kao da je riječ o mekim, ranjivim dječjim osjećajima, iako je korijen upravo u njima. Međutim, izraz je itekako na mjestu, jer u odrasloj dobi to postaju pravi pravcati strateški položaji.

Iako je tkanje “emotivnih pozicija” vrlo složeno, za ovu kolumnu ću ih maksimalno pojednostaviti podijelivši ih na jake i slabe. Odrasli koji u sebi nose emotivnu poziciju slabih lako pokazuju osjetljivost, ranjivost, tugu i skloni su dodvoravanju i idealizaciji jakih.

Pokušajte zamisliti dijete koje pokušava odobrovoljiti strogu majku tako da joj dobrovoljno pomaže pri čišćenju i na taj način uspijeva s njom ostvariti barem nekakvu povezanost. Recimo da isto to dijete zna da će otac prestati vikati na njega ako jasno pokaže koliko je povrijeđeno. Kombinacija djetetovog urođenog temperamenta i ovakvog roditeljskog tretmana dovodi do toga da se pokazivanje slabosti asocira sa sigurnošću, zaštićenošću i pažnjom.

S druge strane, pokušajte zamisliti dijete koje je odraslo s roditeljima koji su njegovu tugu i ranjivost ignorirali ili posramljivali.  Uz to, zamislimo da je to dijete već u tinejdžerskoj dobi moralo voditi brigu za bolesnu baku i da su se petice u školi podrazumijevale, a ne nagrađivale. Uz ovakav tretman dijete uči da, kako bi bilo prihvaćeno i kako bi bilo na sigurnom, uvijek mora biti jako.

“Emotivna pozicija” koja je usvojena u djetinjstvu teži se ostvariti i u odrasloj dobi. Tako će oni koji su u poziciji slabih pokušavati doprijeti do ljudi koji su im važni ili potrebni (koje doživljavaju jakima) na slične načine na koje su dopirali do svojih roditelja – izlaganjem svoje ranjivosti, dodvoravanjem, pokazivanjem inferiornosti i slično. Jaki će pak biti ti koji se dokazuju i koji idu naprijed i onda kada im je jako teško, jer su naučili da ne mogu računati na pomoć, pa su je zaboravili i tražiti.

Sasvim je logično da su slabost i ranjivost onih “jakih” drugima nevidljivi. Ta dimenzija njihovih osjećaja je nevidljiva i njima samima, pa su skloni dolaziti u kontakt s tim osjećajima preko drugih – snažno suosjećajući sa slabijima, s unesrećenima u svijetu ili sa životinjama. Međutim, mada se takvom ne čini, emotivna pozicija jakih je prilično krhka. Potisnuti osjećaji koji nikada nisu imali priliku biti izraženi kad-tad isplivaju na površinu i preuzmu kontrolu. Tako se “jaki” nađu u situaciji da ne uspijevaju pronaći izlaz iz egzistencijalnih problema, da imaju problema sa zdravljem, da ulaze u ljubavne ili prijateljske odnose u kojima ostaju povrijeđeni i preplavljeni osjećajima koje su tako dugo ignorirali – osjećajima nemoći, srama, tuge…

“Jaki” vrlo često imaju partnere ili partnerice koji su u emotivnoj poziciji slabih. To je prirodno – spoje se zato što jedni u drugima osjećaju ono što im unutar njih samih nedostaje. U situacijama kada “jaki” padnu i kada njihova slabost ispliva na površinu, oni redovito od svojih partnera ne dobivaju podršku. To se može činiti čudno jer se “slabi” čine tako meki, topli i spremni pomoći. Međutim, “slabima” treba “jak” partner i samo ga takvim žele vidjeti, pa se događa da “jaki” ponovo prolaze kroz iste traumatizirajuće situacije kao kad su bili djeca – onda kada im zaista treba pomoć, od partnera uglavnom nailaze na ignoriranje, a ponekad i na ljutnju zbog toga što su slabi.

“Slabi” guraju svoju ranjivost u prvi plan, dok je “jaki” skrivaju duboko u sebi. Zato “slabi” ne vide svog partnera u njegovoj ranjivosti – navikli su koristiti svoju emotivnu poziciju slabosti kako bi ispunili svoje potrebe (dobili pažnju, pomoć, egzistencijalnu brigu partnera, zaštitu i slično) i partnerov ulazak na njihov “teritorij” im djeluje kao prijetnja. Oni u emocijama slabosti plivaju vrlo spretno, jer su već kao djeca navikli odvajati taj dio emotivnog spektra kako bi pomoću njega tražili put za ostvarenje kontakta s roditeljima. Taj odvojeni dio emotivnog spektra u odrasloj dobi postaje njihov stil, njihovo oruđe i sredstvo kontrole.

To, naravno, ne znači da su oni loši, nego da im za napredak i osobnu transformaciju treba upravo suprotno od onog što misle da traže. Ne treba im suosjećanje i uvažavanje, već puštanje da se snalaze sami, bez uvažavanja njihovih “slabih osjećaja” koje guraju u prvi plan. Mada se to na prvi pogled može činiti okrutnim, ovakav tretman im pomaže da osjete kako stari načini uspostavljanja kontakta više ne funkcioniraju. Za pokretanje ovog procesa riječi nisu dovoljno snažne. “Slabima” treba da osjete nemoć da dopru (i uspostave kontrolu) nad bliskom osobom (bio to partner, prijateljica ili član obitelji) na stare načine koje i njih same ostavljaju zaglavljenima u poziciji slabog djeteta koje nema snagu odraslosti da svoj život vodi prema samoostvarenju.

Kod jakih je proces osobne transformacije obrnut. Njima treba da se u svojoj ranjivosti, nemoći, tuzi i ostalim “slabim osjećajima” što više izlažu, ali samo pred onima koje procjenjuju da bi te osjećaje mogli vidjeti i podržati. To je prilično riskantno, jer uvijek postoji mogućnost da podrška i suosjećanje izostanu, a izloženost u dubokoj ranjivosti koja nikada nikome nije pokazana znači razotkrivanje sebe u svojim najsenzibilnijim nijansama. Iskustvo izlaganja sebe u svojoj senzibilnoj krhkosti “jakima” donosi sasvim novo iskustvo – iskustvo sigurnosti u svojoj slabosti. To iskustvo pokreće promjenu i čini da “jaki” počnu biti više u kontaktu sa svojom slabošću, da žive senzibilniji život i donose odluke koje tu senzibilnost podržavaju.

U svojoj srži, put od slabosti prema snazi i od snage prema slabosti nalikuje na simbol yina i yanga. Svaka “jaka” osoba u sebi krije slabost koja se tek treba razotkriti i svaka “slaba” osoba u sebi krije snagu koja se tek treba razotkriti. Otkrivanje ovih zaboravljenih i zatomljenih dijelova sebe čini intenzivan, ponekad težak, ali i zanimljiv transformativni put prema emotivnoj cjelovitosti.

Tomica Šćavina, listopad 2015.
Kolumna je objavljen u magazinu Sensa.

Podijeli
© 2024 Tomica Šćavina - Upoznajmo ljudsku prirodu