Kuda vodi strah? – Tomica Šćavina

Kuda vodi strah?

Strah od ponavljanja neugodnih ili bolnih situacija često nas upravo u takve situacije vodi. Takav strah ima kružnu putanju, vodi prema svom početku i čini jednu vrstu samoispunjavajućeg proročantva.

Znamo čemu služi strah. Kad se bojimo, znamo da smo u opasnosti. Međutim, isto tako znamo da je ta procjena opasnosti ponekad potpuno pogrešna. Kada uzrok straha nije realan, vanjski, nego je pokrenut nedovršenim emotivnim pričama iz prošlosti, umjesto da ostvaruje svoju prvotnu, zaštitnu funkciju, strah vodi prema samoostvarenju.

Primjera je bezbroj. Muškarac koji je ljubomoran, pa počne toliko kontrolirati ženu da ona zaista nađe drugog muškarca koji je sigurniji u sebe, a time i suživot s njime lakši. Žena koja se boji da je neprivlačna, pa se počne oblačiti izrazito izazovno, izazive kritike zavidnih žena i muških šovinista, što joj samo potvrđuje da je neprivlačna.

Muškarac koji se boji napuštanja, pa ostaje distanciran i žena ga upravo zbog toga napusti. Žena koja se boji da će se osramotiti, pa u društvu pokušava ostati nevidljiva a potom se srami upravo zbog toga što ima osjećaj da je drugima bila dosadna. Muškarac koji se boji da će reći nešto krivo, pa stalno kroji sitne laži, iako nema što skrivati, što vodi prema tome da ga se stalno okrivljuje da laže. Za sve ove situacije, pogonsko gorivo je strah, a stvaran uzrok su potisnuti osjećaji iz neke od nedovršenih priča iz prošlosti.

Ljubomornog muškarca je nekada davno možda zaista prevarila jedina djevojka koju je zaista volio. Ženu koja se boji da je neprivlačna možda je vrijeđala zavidna sestra. Muškarca koji se boji napuštanja je možda kad je bio mali napustio otac. Ženu koja se boji poruge možda je u društvu ismijavao bivši dečko. Muškarca koji se boji da će reći nešto krivo možda je maltretirao bivši šef kojem je sve što je ovaj radio bilo krivo.

Potisnuti osjećaj koji izbija iz neke od ovakvih nedovršenih priča stvara jednu vrstu perceptivnog filtera, emotivne leće kroz koju sadašnjost izgleda drugačije. Ljubomorni muškarac tako može vidjeti da njegova žena koketira s nekim muškarcem, iako ona s njim samo otvoreno razgovara. Žena koja se boji da je neprivlačna može vidjeti da su sve žene privlačnije od nje. Muškarac koji se boji napuštanja ženinu potrebu za uspjehom može vidjeti kao otimanje vremena koje su mogli provesti zajedno, a samim time i kao napuštanje. Žena koja se boji da će biti osramoćena može vidjeti da je ljudi gledaju s podsmjehom. Muškarac koji se boji da će reći nešto krivo može ljude oko sebe vidjeti strogima i osuđujućima, iako oni to nisu.

Potisnuti osjećaj se uvijek teži izraziti, a nedovršene emotivne priče dovršiti. Zato je važno otkriti kakav to potisnuti osjećaj traži priliku iskočiti i pričiniti se prikladnim, iako iskače iz drugog vremena, iz prošlosti. Dok nije osviješten, strah će taj osjećaj voditi prema ponavljanju.

Zamislimo li nekog tko vozi auto, a izrazito se boji vožnje, jasno je da u toj panici lako može uzrokovati nesreću. Slično se događa i u glavi osobe koja je vođena strahom. Misli su joj vozilo, a za volanom je strah. Kad-tad će doći do sudara s realnošću. U tom sudaru, strah će se potvrditi. Muškarac čija žena je našla drugog, jer ju je ovaj previše kontrolirao, napokon će moći zaključiti: “Znao sam da će me prevariti.” Žena čiji izgled kritiziraju zaključit će: “Znala sam da nisam dovoljno lijepa.” Muškarac koji sabotira ženinu karijeru iz straha od napuštanja, kada ga ona zaista napusti, zaključit će: “Znao sam da će me napustiti.”

Strah uvijek “zna”. I iz tog znanja kreira stvarne situacije.

Međutim, kreacija koju strah stvara je ograničena na samoispunjavajuća proročanstava. Potisnuti osjećaj iz prošlosti, kada pronađe iole sličan kontekst, izvire u sadašnjost i to je sve što taj osjećaj može, sve što “zna” – kao i svaki drugi osjećaj on se samo može izraziti.

Strah od ponovnog pojavljivanja tog teškog, lošeg ili na bilo koji drugi način neugodnog osjećaja javlja se zato što se želimo zaštititi od ponovnog povrjeđivanja na isti način.

Zato nam strahovanje od pojedinih situacija može postati izvrstan pokazatelj slabih točaka, potisnute krivnje, nesigurnosti, ljubomore, srama, osjećaja napuštenosti. Strah je moćna emocija koja nam od malena omogućava preživljavanje i snažan je signal da nešto nije u redu. Međutim, kada opasnost ne dolazi izvana, nego iznutra, u vidu potisnutog osjećaja koji je etiketiran opasnim, strah koji je inače koristan, zdrav osjećaj u službi emotivnog, tjelesnog ili intelektualnog preživljavanja, postaje oruđe samoranjavanja.

Vjerovanje strahu i postupanje prema njegovim direkcijama hrani taj strah, čini ga uvjerljivijim. Kao kad dijete gleda u mrak u kojem naslućuje zastrašujuće oblike – što dulje gleda, sve jasnije vidi čudovišta i duhove. Na sličan način, što više puta povjerujemo da je ono što vidimo kroz emotivnu leću straha istina, to strah više vlada i češće se javlja.

Rezultat svega toga nije nimalo ugodan – stvaramo i privlačimo u život situacije koje reflektiraju naše najdublje strahove. Mada je oko “zakona privlačnosti” satkano puno misterije, u osnovi ovaj proces nije nimalo mističan. Očekivanje da će se dogoditi nešto loše mijenja naše ponašanje, što oblikuje način na koji nas drugi vide. Kao posljedica, drugi se prema nama ponašaju onako kako smo i očekivali, što naše prvotno uvjerenje zasnovano na strahu samo još više osnažuje. Tako strah da ćemo biti za nešto krivi “privlači” situacije u kojima ćemo se osjećati okrivljenima. Strah od obezvrjeđivanja “privlači” situacije u kojima ćemo se osjećati obezvrijeđenima. Strah od napuštanja “privlači” situacije u kojima ćemo se osjećati napuštenima i tako dalje, bez kraja i konca, sve dok ne osvijestimo kako zapravo sami svojim razmišljanjem ukorijenjenim u strahu stvaramo budućnost koje se bojimo.

Međutim, osvještavanje nije dovoljno. Potrebno je dopustiti si osjetiti to snažno emotivno uvjerenje, odnosno, potisnutu emociju koja je epicentar ovog zastrašujućeg ponavljanja. To emotivno uvjerenje može glasiti “glupa sam”, “dosadna sam”, “kriva sam”, “nevažna sam”… primjera je puno. Drugim riječima, možemo o sebi misliti loše na puno različitih načina i svijet će nam uvijek “ponuditi” situacije u kojima ćemo, kao u ogledalu, vidjeti sebe upravo takvima.

Do potisnute emocije koja leži u epicentru ovih ponavljajućih priča možemo doći na dva načina: prateći scenarije koji nam se odvijaju u glavi ili obrativši pažnju na stvarnu situaciju koja nas je ponovo dovela do toga da se osjećamo onako kako se nikako ne želimo osjećati – glupima, krivima, dosadnima, nevažnima i tako unedogled. Praćenje “scenarija u glavi” je svojevrsna prevencija, ali zahtijeva određenu dozu samosvijesti i volje za promjenom. Scenariji koje zamišljamo se nikada ne ostvare onako kako ih zamišljamo.

Stvarnost je puno kreativnija od uma. Međutim, ostvaruje se temeljno emotivno uvjerenje, potisnuta emocija. Postavljajući si pitanja: “O čemu sam upravo razmišljala?”, “Prema kakvom osjećaju ovaj scenarij u mojoj glavi vodi?”, “Kako bih se osjećala kada bi se to zaista dogodilo?”, “Na što me ovaj scenarij pokušava pripremiti?” možemo osvijestiti i osjetiti kojeg stanja ili osjećaja se bojimo.

Druga mogućnost je dopustiti si taj osjećaj onda kada se samoispunjavajuće proročanstvo već ostvarilo. Tada postaje jasno: “krivnja je taj grozan osjećaj kojeg se bojim”, “bezvrijednost je taj grozan osjećaj kojeg se bojim, “napuštenost je taj grozan osjećaj kojeg se bojim”… Na taj se način malo po malo možemo upoznavati sa svojim skrivenim negativnim uvjerenjima o sebi i učiti kako strah u našem životu oblikuje samoispunjavajuća proročanstva.

Kada nisu promatrani kroz leću straha, ovi osjećaji postaju sve bezazleniji. Naravno da ćemo ponekad ispasti glupi, naravno da ćemo se ponekad osjećati krivima, naravno da će nam nekada biti neugodno i da ćemo se možda nekada osjećati napušteno. No, intenzitet je sasvim drugačiji kada ta emocija nije zabranjena, a um ne treba krojiti strategije kako bi nas od nje obranio.

Stanje straha je stanje pripravnosti, kontrole. Um pokušava stvoriti scenarije kako bi nas obranio od ponavljanja istih, bolnih ili teških stanja koja smo doživljavali u prošlosti, naročito tijekom djetinjstva, kada smo imali puno manje vještina, snage, iskustava za nošenje sa svijetom. Ono što um zna je odbacivanje osjećaja i stvaranje plana zaštite. Međutim, zamislimo li dijete ili odraslu osobu koja se osjeća loše, zadnje što joj tada treba je odbacivanje i stvaranje plana kako da budemo što dalje od nje. Isto tako, to je zadnje što treba i nama kada se osjećamo loše, kada smo u stanju nemoći, krivnje, napuštenosti ili bilo kojeg drugog neugodnog osjećaja. Ne treba nam samo–odbacivanje, već upravo suprotno samo–prihvaćanje. Točnije rečeno, brižno samo–prihvaćanje koje nas podržava.

Blag, brižan odnos uma prema osjećajima je nešto što se uči. Rijetki su to naučili u djetinjstvu, a čak i oni koji su naučili tako tretirati sebe (po uzoru na ono kako su ih tretirali roditelji) trebaju poneke preinake u odnosu prema svojim osjećajima, jer nema savršene obitelji, ni savršenih roditelja, a na kraju krajeva savršeni roditelji ne bi bili u stanju pripremiti djecu za nesavršeni svijet u kojem živimo, pa samim time automatski prestaju biti savršeni.

Blag, brižan pristup prema sebi kada se osjećamo loše možemo početi usvajati pitajući se: “Što mi sada najviše treba?”, “Što trebam napraviti kako bih se pobrinula za sebe?”, “Što bih rekla nekom djetetu koje se ovako osjeća i mogu li to reći samoj sebi?” Ovakav pristup treba usvajati, odabirati, jer to nije ono što dolazi automatski kada su za volanom uma misli koje proizlaze iz straha. Blag, brižan pristup prema svojim osjećajima i osvještavanje ograničenja koja nam svojim samoispunjavajućim proročanstvima postavlja strah jedno je od najvrjednijih učenja o sebi.

Tomica Šćavina

Objavljeno u časopisu Sensa.

Podijeli
© 2022 Tomica Šćavina - Upoznajmo ljudsku prirodu