Otpuštanje nije baš tako jednostavno kao što se čini. Postoji velika razlika između mentalnog i emotivnog otpuštanja. Kada otpustite nešto “jer ste tako odlučili”, vrlo je moguće da ste time samo potisnuli svoje stvarne osjećaje.
Svi više ili manje iskrivljujemo realnost. Doživljavamo svijet kroz prizmu svojih prethodnih iskustava, želja, potisnutih osjećaja i naučenih koncepata. Realnost koja je ogoljena, objektivna, bez imalo boje ili patine koju joj daje čovjekova subjektivnost zapravo ni ne postoji. Iako, s nekim realnim činjenicama se možemo složiti – kada recimo izmjerimo nešto, metar jasno pokazuje duljinu ili visinu. Međutim, svako udaljavanje od materijalnog nosi i specifično, ljudsko “iskrivljenje”, pa različiti ljudi istu situaciju mogu doživljavati i tumačiti na vrlo različite, a ponekad i sasvim oprečne načine.
Iako će većina nas reći da to zna, ipak smo se skloni itekako boriti da ustoličimo svoje mišljenje ili svoju sliku realnosti kao pravu. To se manifestira u jako puno situacija. Na primjer, u odnosima – imamo ideju o tome kako bi se netko trebao ponašati ili što bi trebao misliti i ne možemo se pomiriti s tim da ga ne možemo promijeniti. Zatim, u poslovnim poduhvatima – primjerice, ako imamo ideju o tome kako bi tržište trebalo reagirati na neki naš proizvod, ali se to ne dogodi, pa onda uporno nastavljamo gurati i ulagati sve dok nas to ne odvede na rub propasti. Ili, sav taj trud koji se ulaže u ostvarenje slike “savršene sebe” ili idilične obitelji. Svako malo krećemo za nekom slikom ili idejom i zato je jedna od najvažnijih vještina koju možemo razviti – otpuštanje tih slika.
O tome kako otpuštanje može biti blagotvorno ste sigurno već negdje čitali. No, otpuštanje nije baš tako jednostavno kao što se čini. Postoji velika razlika između mentalnog i emotivnog otpuštanja. Kada otpustite nešto “jer ste tako odlučili”, vrlo je moguće da ste tom odlukom samo potisnuli svoje osjećaje. Na primjer, recimo da imate kćer koju povremeno čuva vaša majka. Po vašem mišljenju, baka ne odgaja unuku dovoljno dobro – ponekad zanemaruje njene potrebe, ponekad je bezrazložno okrivljuje i slično.
Recimo da ste shvatili da svoju majku ne možete promijeniti i da će se ona i dalje ponašati u skladu sa svojim uvjerenjima o “dobrom odgoju”, ali isto tako ste shvatili da bi vam bilo vrlo nezgodno kada biste trajno odbili njenu pomoć, a uz to, ne biste htjeli uskratiti djetetu druženje s bakom, a ni baki iskustvo druženja s unukom, jer, na kraju krajeva, nije ona u svemu baš tako loša – ima i puno pozitivnih osobina. I što sada – želite zaštiti svoje dijete, ali ne možete to napraviti sasvim, onako kako vi smatrate da bi bilo najbolje.
Ne možete. To je zapravo ključni dio. Kada, u ovom primjeru, pomislite na nemoć, to sigurno nije ugodan osjećaj. Kada bi je osjetili, ta nemoć bi vas sigurno podsjetila i na svoju vlastitu nemoć koju ste osjećali u djetinjstvu, kada zaista niste imali baš nikakve mogućnosti da promijenite majčino ponašanje u situacijama u kojima nije prepoznavala vaše potrebe ili vas je bespotrebno okrivljavala.
Nemoć je općenito jedan od najtežih osjećaja koji je zapravo više tjelesna senzacija, nego osjećaj. Tromost, iscrpljenost, težina u tijelu – to su glavne manifestacije nemoći. Kada nije prepoznata i dopuštena, nemoć ionako prevlada – muči vas pretjeranim razmišljanjem i smišljanjem strategija da bi nakon toga ostali strašno iscrpljeni, odnosno – nemoćni.
Mnogi brkaju nemoć i poraz. Ako nekoga ne uspijete uvjeriti u ono kako vi vidite stvari ili ako ne uspijete ostvariti neku svoju ambicioznu ideju, lako se možete osjetiti poraženima. Poraz nosi jednu vrstu poniženosti, srama – to je slika neprihvaćenog, nemoćnog sebe pred zamišljenim drugima. “Ovaj drugi”, bilo da je riječ o osobi ili o stvarnosti koja vam nije “otvorila put” za realizaciju vaše ideje, ispada pobjednik.
Prihvaćanje nemoći je nešto drugo, to je intiman proces, dopuštanje tonjenja u tijelo onda kada um gradi napetost mislima i predodžbama tj. idejom kontrole. Nemoć zatim neko vrijeme traje, a onda kada prođe, slika se razbistruje i puno toga izgleda drukčije. Ponovo se počinje buditi zdrav osjećaj moći, ali ovaj put je taj osjećaj moći drugačije usmjeren. Ako već ne možete promijeniti partnera ili nečije mišljenje, onda sigurno postoji nešto što možete promijeniti – svoje ponašanje, svoja očekivanja ili se možda udaljiti i usmjeriti na odnose koje smatrate kvalitetnijima. Ili, u slučaju poslovne ideje koja je zapela u realizaciji – nakon prihvaćanja nemoći i otpuštanja slike uspjeha (tonjenje u nemoć automatski gasi tu sliku) odjednom počinjete primjećivati druge načine koji bi možda mogli voditi prema cilju, ako ne u potpunosti, onda barem jednim dijelom.
Čini se paradoksalno, ali upravo prihvaćanje i dopuštanje nemoći je izvor zdrave psihičke moći. Nemoć je izvrstan učitelj – samo joj za početak treba dopustiti da smije postojati i da se smije izraziti, iako joj glas i boja nisu ugodni. Makar se na prvi dojam činilo da nas čini nesposobnima, nemoć nas prizemljuje i zato nas čini sposobnima ići dalje na duge staze – kako u kreiranju kvalitetnih odnosa, tako i u ostvarivanju želja i ideja.
Tomica Šćavina, kolovoz 2014.
Članak je objavljen u magazinu Sensa.