Za autentičnost je potrebna hrabrost. A kad je nečiji emotivni svijet odmalena tretiran loše, onda se taj emotivni svijet mora prilagoditi, postati “nešto drugo” što ne dovodi do negativnih posljedica. Lažni emotivni slojevi rezultat su uspješne prilagodbe.
U području osobnog razvoja često koristimo riječ “autentičnost”. No, što to zapravo znači? Da je netko autentičan, a netko drugi lažan?
Mi ljudi smo majstori etiketiranja i samoetiketiranja. Kako bismo stekli osjećaj reda i kontrole u nepredvidivom svijetu i odnosima, skloni smo trpati druge, a i sebe u vrlo jednostavne kategorije. Stvarnost i odnosi su zapravo puno složeniji od toga i upravo sposobnost poimanja te složenosti širi percepciju i omogućuje dublje razumijevanje sebe i drugih.
Evo jednog prijedloga složenijeg poimanja autentičnosti i lažnosti.
Autentičnost i lažnost su dimenzije koje se isprepliću. Biti lažna znači ponuditi drugima onu sebe za koju vjerujem da neće biti lako povrijeđena, kako bih onu pravu sebe sačuvala na sigurnom. Biti autentična znači osjećati se dovoljno sigurnom izložiti se sa svojom percepcijom, osjećajima i mislima kakvi jesu. Zajednički nazivnik je sigurnost.
Kad možemo biti kakvi jesmo, to znači da se osjećamo dovoljno sigurnima da budemo kakvi jesmo, a kad iz nas izranja nešto lažno, to znači da se ne osjećamo dovoljno sigurnima da budemo kakvi jesmo. I zapravo je tužno napadati vlastitu obranu i samoosuđivati se zbog toga što u nekim odnosima ili situacijama ne možemo ili nismo mogli biti više autentični. Ako nismo mogli, to znači da se nismo osjećali dovoljno sigurnima, a osjećaj sigurnosti nije nešto što se može izazvati pritiskom na neko iluzorno unutarnje dugme.
Isto tako je direktno upiranje u nečiju “lažnost” ili zahtijevanje više autentičnosti kontraproduktivno. Ako se netko ne osjeća dovoljno sigurnim da bude autentičniji ili autentičnija, to nema puno veze s nama i našim željama ili očekivanjima. Ako se netko ne osjeća dovoljno sigurnim pokazati onaj sloj sebe koji je dublji, iskreniji, istinitiji, onda je to vrlo vjerojatno zato što je taj sloj nedostupan i njemu samome. Ili mu ponekad jeste dostupan, ali ne u odnosu s nama.
Možemo biti onoliko autentični koliko možemo biti. Drugi mogu biti onoliko autentični koliko mogu biti. Ako se netko ima veliku potrebu prikazati u određenom svjetlu (“lažnost”), ta potreba je tu jer neki dio nje ili njega treba potvrdu. I tu leži zamka. Ako dobije potvrdu, lažnost se osnažuje jer osoba, na nekom dubljem, skrivenijem nivou vjeruje kako je “podvala” uspjela.
Održavati nečiju ili svoju “lažnost” vjerovanjem u nju nas održava u tom sloju ili sferi neautentičnosti. A opet s druge strane, napad na lažnost iz potrebe za raskrinkavanjem vodi u konflikt ili odvajanje, mada je prvotna namjera možda bila želja za što dubljim povezivanjam.
I što nam onda preostaje?
Kako se odnositi prema nekom tko se u velikoj mjeri doima lažnim? I kako se odnositi prema vlastitim emotivnim slojevima za koje primijećujemo da su “nešto drugo”, da su tu kako bismo ostavili određeni dojam, da su zapravo lažni?
Neutralno. Ti slojevi su tu jer su tu. Trenutno ne može biti bolje. Taj netko trenutno ne može ponuditi autentičniju sebe ili autentičnijeg sebe za upoznavanje. Ili vi trenutno ne možete ponuditi autentičniju sebe ili autentičnijeg sebe za upoznavanje. Okrivljavanje tog drugog ili okrivljavanje sebe zbog vlastite nemogućnosti, zbog prirodne samoobrane koja je tu zbog tko zna kakvih povreda iz prošlosti nikako ne pomaže.
Lažni sloj u drugoj osobi ili u nama samima je tu zato što je to instinktivni odabir i trenutno ne može biti drugačije. A neutralan pristup znači da ne vjerujemo u nešto što je u osnovi lažno, ali da se niti ne borimo protiv toga. I jedno i drugo – vjerovanje u lažnost, kao i borba protiv lažnosti – zapravo tu lažnost osnažuju. A neutralan pristup inspirira osjećaj sigurnosti.
Onaj autentičniji emotivni sloj koji je ispod lažnog sloja “zna i vidi” da lažnost ne prolazi, da ne uspjeva uspostaviti kontakt, povezati se, izazvati reakciju i time se osnažiti. Onaj autentičniji emotivni sloj koji je skriven, “zna i vidi” da druga osoba nije naivna, a niti neprijateljski nastrojena. I ako lažnost nema goriva koju joj ulijeva vjerovanje u nju ili borba protiv nje, lažnost postaje slabija.
Za autentičnost je potrebna hrabrost. A kada je nečiji emotivni svijet odmalena tretiran loše, onda se taj emotivni svijet mora iskriviti, prilagoditi, postati “nešto drugo” što prolazi, što ne dovodi do negativnih posljedica. Ti lažni emotivni slojevi koje primijećujemo u sebi ili drugima rezultat su prilagodbe. Prilagodbe koja je nekada, u djetinjstvu, bila instinktivna i nužna za emotivno preživljavanje.
Prirodno je težiti onim odnosima u kojima možemo biti autentični upravo onoliko koliko možemo biti. Ili, bolje rečeno – lažnost inspirira lažnost, a autentičnost inspirira autentičnost. I što smo autentičniji, to se težimo povezivati i s drugima koji u sličnoj mjeri mogu biti autentični.
Nekome tko teži autentičnosti vrlo je teško ostajati u odnosu s nekim tko je u velikoj mjeri lažan. Jer, lažnost uvijek teži samopotvrdi, lažnost je uvijek izrazito ovisna o pogledima drugih. Zato je najprirodnije težiti odnosima u kojima se ne osjećamo kompromitiranima nečijom lažnošću i odnosima koji u nama inspiriraju osjećaj sigurnosti koji nam pak omogućuje više autentičnosti. Takvi odnosi osnažuju. Takvi odnosi su podrška u življenju dubljih slojeva vlastitog bića koja više osjećaju život i samim time predstavaljaju bolji radar za što bolju navigaciju stvarnošću.
Tomica Šćavina
Kolumna je objavljena u magazinu Sensa u lipnju 2020.