Psihologija i duša – Tomica Šćavina

Psihologija i duša

Riječ psihologija potječe od grčke riječi psyche (duh ili duša) i logos (znanost, učenje) i do sredine 19. stoljeće bila je dio filozofije. Potom se psihologija odvojila od svijeta duhovnosti i filozofije i izrasla u zasebnu granu koja se potom razgranala u mnoštvo zanimljivih pravaca. Sve se više odvajala od duše. I gdje smo sad?

Duša. Ova riječ vam sigurno budi mnoštvo asocijacija. Možda vas podsjeća na ljude koje volite, a možda vas podsjeća na ljude koji su vam prodavali duhovnu maglu. Možda vam budi ugodne senzacije u prsima, a možda vas iritira. Možda tu riječ doživljavate inspirativnom i dubokom, a možda otrcanom i površnom.

A riječ psihologija? Kakve asocijacije, osjećaje i senzacije u vama budi ova riječ? Ako malo ostanete najprije s riječi duša, pa s riječi psihologija, primijetit ćete kako ove dvije riječi u vama odjekuju različito. Doživljaj riječi duša… I doživljaj riječi psihologija.

Psihologija se danas doživljava prvenstveno kao znanost o psihičkim procesima i ponašanjima. I to je ono što se podučava na studiju psihologije. Riječ duša se ne spominje, osim možda u nekoj negativnoj konotaciji – kao nešto arhaično i neprimjereno znanstveno orijentiranom umu.

Istina, eksperimentalna psihologija nas je dovela do mnogih vrijednih otkrića, no riječ duša je pritom nepravedno odbačena. Sama riječ psihologija potječe od grčke riječi psyche (duh ili duša) i logos (znanost, učenje) i do sredine 19. stoljeće bila je dio filozofije. Potom se psihologija odvojila od svijeta duhovnosti i filozofije i izrasla u zasebnu granu koja se potom razgranala u mnoštvo zanimljivih pravaca.

Duša. Vratimo se na ovu riječ, znajući da je i psihologija potekla od nje.

O duši smo tijekom života čuli svašta. U nešto smo vjerovali, a u nešto nismo. U nešto smo nekada vjerovali, pa prestali vjerovati. Svatko ima svoju priču o tome. Neka od najčešćih vjerovanja o duši vezana su uz nadilaženje poznatih rubova postojanja – začeća i smrti. Različite religije i duhovni pristupi uče nas da su naše duše postojale prije ovog života i/ili da će postojati nakon ovog života. Smrt nije kraj.

No, što ako se zadržimo u granicama poznatog? Što ako si dopustimo istinu neznanja? Ne znamo što je prije rođenja i nakon smrti, ako išta jest. Imamo pravo vjerovati i nagađati, ali istina je da ne znamo. I što ako si dopustimo uzeti vlastita vjerovanja u svoje ruke i otvorenog uma i srca krenuti u istraživanje?

Postoji prešutna zabrana na slobodu i kreativnost u ovom području. Ne smijete slušati sebe, ne smijete slobodno misliti i osjećati, morate slušati druge. Druge koji vam samouvjereno tvrde da znaju istinu o duši. Vašoj duši.

I ja sam u vezi shvaćanja duše i duhovnosti prošla zanimljiv i ne uvijek lak put. Nakon studija psihologije koja je bila eksperimentalno orijentirana, krenula sam u istraživanje ezoterije, alternative, duše, duhovnosti. Bila sam vrlo znatiželjna, ali i naivna, tako da mi je zdrava razina kritičnog mišljenja koju sam razvila na studiju bila od velike pomoći.

Tijekom svojih dvadesetih i početkom tridesetih godina svog života isprobala sam mnoštvo različitih duhovnih pristupa, iskreno istražujući što funkcionira, a što ne. Nakon što sam osjetila ljepotu i mudrost, ali i izgubljenost svijeta duhovnosti koji je pun prodavača magle, ali i iskrenih tragatelja i ljudi koji žele podijeliti iskustva koja su ih transformirala, okrenula sam se psihoterapiji u koju sam uronjena posljednjih petnaestak godina.

Iz svih tih iskustava koja čine jednu dinamičku cjelinu, došla sam do tri osnovnih načela vezana uz dušu i duhovnost.

1. Biram svoja vjerovanja

Biram ih u skladu s onim što mi čini dobro. Pri tom “dobro” znači: ono što me čini stabilnom, samostalnom, što mi omogućuje dobar kontakt s drugima, što me inspirira na rast i razvoj.

2. Imam pravo na kreativno istraživanje svog unutarnjeg svijeta i ljudske prirode

Imam pravo na vlastitu životnu filozofiju koja je promjenjiva. Imam pravo na kreativno promišljanje o vlastitoj prirodi i svojoj duši. Imam pravo na sebe.

3. Duša je vrsta osjetila

Duša je osjetilo za cjelinu i teži cjelovitosti. Ono što nam nedostaje, duša će kreirati kroz fantazije koje će projicirati u druge, te zatim tražiti kontakt s tim drugima. Duša teži da je bude što više u svijetu kakav jest.

Svako od ovih načela zaslužuje po jednu knjigu, jer je ono najsuptilnije u nama zapravo najotuđenije u grubom svijetu kakav jest, usmjerenom na preživljavanje. Stvoriti si životne uvjete koji omogućuju da ticalima svoje duše istražujemo svijet i izražavamo sebe vječni je izazov.

Sad… kad smo već kod vječnosti ili besmrtnosti. Trebam li vjerovati u besmrtnost svoje duše i trebam li to vjerovanje hraniti religijskim ili duhovnim pričama o onom što je bilo prije ili onom što je bilo poslije? Ne. Ako vam te priče trebaju, to je sasvim u redu, naravno da imate pravo na vjerovanja za koja osjećate da vam čine dobro, da vam daju osjećaj sigurnosti ili vas čine boljim ljudima. No, priče nisu nužne, jer je riječ o osjećaju, o doživljaju.

Kad se osjećam vječnom, ne trebaju mi riječi koje to pojašnjavaju. Koncept vremena i mjerenje vremena je ionako dio ljudskog snalaženja u svijetu kakav jest. I, ako mi smrt nije zastrašujuća da je moram premostiti pričom o onom što dolazi nakon, dovoljno mi je težiti tome da si dopustim osjećaj vlastite vječnosti i besmrtnosti što češće, u vremenu koje živim i usprkost smrti koja će neminovno doći. A duša je tu sa mnom, kao osjetilo i orijentir za život kakav iz najiskrenijih dubina sebe želim živjeti.

Možete s religijskim i duhovnim pričama, a možete i bez. Možete kako god želite, vi birate. Birate svoj put prema cjelovitosti u svijetu koji nameće prilagodbu koja negira cjelinu. I, mada vam to nitko nikada nije rekao, imate pravo težiti tome da vaša duša bude u vašim rukama. Zvuči logično, zar ne?

Tomica Šćavina

Objavljeno u časopisu Sensa

Podijeli
© 2021 Tomica Šćavina - Upoznajmo ljudsku prirodu