Samopoštovanje, put prema boljem – Tomica Šćavina

Samopoštovanje, put prema boljem

Samopoštovanje. Snažna riječ. Kad riječ samopoštovanje vežemo uz sebe, odmah se osjećamo bolje, snažnije, slobodnije. No, mnogima je ta riječ samo prazan niz slova, nešto što je nepoznato i nedostižno, nešto što dobro zvuči, ali nije za njih.

Kako se to događa? Kad i kako mi ljudi počinjemo puštati druge da nas iskorištavaju, maltretiraju, ponižavaju, vide nas lošijima nego što jesmo, odbacuju nas i iznevjeravaju, zahtijevaju i očekuju od nas nešto što sami nisu u stanju pružiti?

Naravno je da je odgovor u djetinjstvu i u nizovima događaja koji su nas tijekom djetinjstva oblikovali. Kako bismo opstali, morali smo se prilagoditi. Morali smo zanemarivati svoju volju, želje i odluke. Morali smo gaziti svoje stvarne osjećaje kako bismo pazili na osjećaje drugih.

Smatram da je samopoštovanje nešto što velika većina ljudi, a naročito žena, tijekom života tek treba izgraditi. Nije nam to po prirodi stvari dano. Odjeci patrijarhata i dalje su jaki, a kad smo bili djeca, bili su i puno jači. U tradicionalnom smislu „prava žena“ i samopoštovanje ne idu zajedno. „Prava žena“ je ona koja trpi i koja lako završi u ulozi žrtve.

Zbog nametnutih društvenih i obiteljskih vrijednosti, manjak samopoštovanja je vrlo lako pobrkati s dobrotom. Dobrota je paziti na druge nauštrb sebe. Dobrota je zanemarivati sebe zbog usmjerenosti na potrebe drugih. Dobrota je paziti na osjećaje drugih, a na svoje zaboraviti.

Ništa od toga zapravo nije dobrota, iako se takvom čini. Ovakva „dobrota“ kojom se oduzima od sebe kako bi se čuvalo drugoga zapravo je čin prilagodbe. Na primjer, kad dijete instinktivno zaključi da je za njega bolje poslušati agresivnu majku koja ga vrijeđa, ono je ucijenjeno strahom. Mora je poslušati kako bi izbjeglo strašne posljedice.

„Dobrota“ koja nalaže da se zatomi prvi impuls koji bi išao u pravcu samoobrane i samopoštovanja i pazi se na drugoga umjesto na sebe, uspješan je način samoočuvanja tijekom odrastanja. No, upravo taj način samoočuvanja je ono što kasnije u životu smeta. Ono što je u početku bila uspješna prilagodba ili najbolja moguća metoda samoočuavanja postaje ograničenje, obrazac ponašanja koji osobu drži u recikliranju istih onih neugodnih osjećaja i stanja iz djetinjstva.

Kad se netko prema nama odnosi neprijateljski, kad se ponaša kao da je važniji ili bolji od nas, kad traži ili očekuje od nas nešto što nama ne odgovara – naravno da je prvi impuls obrambeni. No, ako taj prvi impuls nema slobodan put za izražavanje, jer je od malena bilo pametnije držati ga zatomljenim, taj obrambeni impuls ostaje zaključan u tijelu. Iako teži ići svojim prirodnim putem, putem obrane, tu je i instinktivna kočnica koja mu ne da van, koja organski „tvrdi“ da je zatomljavanje tog impulsa bolje za preživljavanje.

Ovaj sukob između prvog instinkta (preživljavanje kroz obranu) i drugog instinkta (preživljanje kroz prilagodbu) stvara unutarnju borbu koja se manifestira kroz tjelesne simptome, emocionalnu uznemirenost i previše razmišljanja. Iako i jedan i drugi instinkt rade za istu svrhu – za samoočuvanje – oni su u sukobu.

Kad nekog poštujete, prisutna je cijela lepeza ugodnih i ponešto uzvišenih osjećaja. Prisjetite se nekoga koga poštujete. I ako sada te osjećaje uputite sebi, možda ćete na trenutak osjetiti ljepotu, stabilnost i čistoću samopoštovanja. No, ako ste u djetinjstvu navikli da se prema vama odnose bez poštovanja, ti ljepi, čisti, uzvišeni osjećaji bit će nešto što ćete prema samima sebi teško osjetiti.

Poruka „Moji osjećaji nisu važni, važno je da pazim na osjećaje drugih“ može biti toliko snažna da ćete pazeći da ne povrijedite druge (zaslužili oni to ili ne), u potpunosti zaboraviti na svoje osjećaje. To može biti takva automatska reakcija da je vrlo teško sagledati što se tu zapravo događa. Ako netko od vas traži uslugu koju ne želite napraviti, na mikro-nivou, možda ćete osjetiti ljutnju jer opet od vas nešto traži. Možda ćete osjetiti nemoć da se oduprete, možda ćete osjetiti strah od posljedica ako kažete „ne“.

Vaši osjećaji će vam davati jasnu poruku da to ne želite napraviti. No, ako je u vama utaban put prebacivanja pažnje na osjećaje drugih, vaša pažnja se neće moći zadržati na sebi i svojim osjećajima. Taj mikro-bljesak vaših osjećaja brzo će biti zanemaren, jer će vam pažnja biti na drugome – kako se on osjeća i što trebate napraviti kako bi se taj netko osjećao dobro.

Pažnja je dragocjena. Kad vam je pažnja isključivo na osjećajima drugih, osjećaji drugih postaju orijentir za ponašanje. A jedini pravi mjerni instrument za to koliko vas netko poštuje su vaši osjećaji koje možete čuti i razumjeti jedino ako ih poštujete. A poštujete ih kad ih zalijevate pažnjom, kad im dajete pravo da postoje, kad ih istražujete.

S višim samopoštovanjem prirodno ćete birati odnose u kojima se drugi prema vama odnose s više poštovanja. U sferi samopoštovanja i poštovanja, život je lakši. Takvi odnosi vas osnažuju da se lakše okrenete od onih koji se prema vama ponašaju bez poštovanja. Samopoštovanje je vrsta njegovanja sebe koja otvara put u bolji i lakši život.

Tomica Šćavina

Objavljeno u časopisu Sensa.

Podijeli
© 2022 Tomica Šćavina - Upoznajmo ljudsku prirodu