Snaga povezanosti među ljudima ovisi o tome imaju li zajedničke ciljeve i zajedničke neprijatelje. Oni koji su na istoj strani i koji streme istom cilju, puno su povezaniji. Zajednički cilj i zajednički neprijatelj mogu biti vrlo konstruktivne teme za razgovor s ljudima s kojima se želite bolje povezati.
Nas ljude najviše povezuju: zajednički cilj i zajednički neprijatelj. Grupa ljudi koja ima zajednički cilj može postići zaista puno. Ako pri tom imaju i zajedničkog neprijatelja, osjećaj povezanosti i pripadnosti je tim veći. To se može primijetiti još u ranom djetinjstvu – na primjer, djeca koja grade kućicu od kartona mogu biti jako uživljena u svoj mali projekt i osjećati se snažno povezanima. Ili se dvije djevojčice mogu udružiti protiv treće, ogovarati je i tako se povezati još više.
U odrasloj dobi često možemo čuti starije ljude kako se žale na životne uvjete, političare ili nešto treće, upravo zato što u dijeljenju zajedničkog neprijatelja pronalaze snažan osjećaj povezanosti. Zbog manjka zajedničkih ciljeva ili ciljeva uopće, što često dolazi s kasnom dobi, lako upadaju u zamku povezivanja kroz negodovanje i stalno pronalaženje novih zajedničkih neprijatelja, iako im usmjerenost na negativno ne donosi neko naročito zadovoljstvo. Međutim, to ne znači da je povezivanje kroz zajedničkog neprijatelja samo po sebi loše, nego da je loše imati neprijatelja koji je nedodirljiv, protiv kojeg se ne može poduzeti ništa.
U partnerskim odnosima, zajednički cilj može biti dobrobit djeteta, skupljanje novca za kupovinu kuće, preuređenje stana, suradnja na zajedničkom poslovnom projektu… mogućnosti je puno. Pri tom je važno da je cilj i muškarcu i ženi jednako važan kako bi predanost zajedničkom cilju stvorila dobru energiju. U protivnom, može se dogoditi da jedna osoba ulaže puno, a druga sudjeluje samo dijelom, “pripajajući se” na energiju prve, što onda kod ove prve dovodi do nezadovoljstva ili osjećaja iskorištenosti. S druge strane, zajednički cilj kojem su oba partnera izrazito predana otvara perspektivu, put u budućnost koja privlači idejom o obostranom zadovoljstvu.
Kod povezivanja kroz zajedničkog neprijatelja, dinamika je slična. Dvoje ljudi ili grupa ljudi koji streme zajedničkom cilju osjećaju se snažnijima da ostvare taj cilj. Isto tako, dvoje ljudi ili grupa ljudi koji dijele zajedničkog neprijatelja osjećaju se snažnijima za obranu ili pobjedu nad neprijateljem. S tim da treba voditi računa i o tome da kreiranje zajedničkog neprijatelja vrlo lako može biti upotrijebljeno u manipulativne svrhe.
Primjerice, majka koja “štiti” svog sina tinejdžera od loših utjecaja njegovih vršnjaka koji tako postaju zajednički neprijatelj. Takvo povezivanje vodi do dvostruke štete: sin majci pokazuje kako je dobar sin tj. bolji od svojih vršnjaka, pa ih se kloni i postaje izoliran, a majka putem sina pokušava nadoknaditi ono što joj nedostaje s partnerom, ali ne uspijeva jer je joj sin to ne može dati, pa trajno ostaje u nezadovoljavajućem partnerskom odnosu, umjesto da je frustracija pokrene na neku vrstu promjene.
Ili, drugi primjer koji je prilično čest i koji narušava mnoge obitelji – otac se povezuje s djecom i svoju suprugu pretvara u zajedničkog neprijatelja ili se majka povezuje s djecom i svog supruga pretvara u zajedničkog neprijatelja. Ili, majka se osnaži putem jednog djeteta, a otac putem drugog, pa se obitelj podijeli na dva neprijateljska tabora.
Ne treba zaboraviti da smo mi ljudi, između ostalog, i agresivna bića koja, sudeći po ratovima i nasilju u svijetu, svojom agresijom vrlo loše barataju. Međutim, energetski potencijal koji se kroz razna iskustva stvara u tijelu ne mora biti uložen u agresiju. To je najlakše objasniti na primjeru djeteta. Dijete samo po sebi ne zna usmjeriti svoju energiju, već treba roditelja koji će mu pokazati put. Ono je mala energetska bomba i ako ga se dobro ne usmjeri, ta energija će se lako pretvoriti u bijesne ispade. Slično je i s energijom kod nas odraslih ljudi. Baš kao što djeca imaju agresivne ispade zbog gubitka kontrole, odnosno zbog nemoći da postignu ono što žele, tako i odrasli imaju agresivne ispade jer ne mogu promijeniti nešto kod svog partnera, na poslu ili općenito u životu. S druge strane, mirenje s tom nemoći dovodi do toga da svoju energiju imamo više pod kontrolom, što nam omogućuje da je, umjesto u pravcu destrukcije, usmjerimo u pravcu kreacije.
U partnerskim odnosima, definiranje “kvalitetnog” zajedničkog neprijatelja može biti prilično dobra prevencija za probleme u vezi. Takav “kvalitetan” neprijatelj mogu biti razne životne teškoće s kojima se partneri mogu zajedničkim snagama boriti, a još je bolje ako se neprijateljem smatraju naučeni, naslijeđeni obrasci ponašanja koji ugrožavaju vezu. Na taj način se mogu izbjeći otrovna pitanja kao što su “Tko je kriv?”, “Tko je bolji?” ili “Tko je u pravu?” jer je zajednički neprijatelj transgeneracijsko emotivno naslijeđe za koje nije važno s koje strane dolazi – iz njene ili njegove obitelji.
Zajednički cilj i zajednički neprijatelj mogu biti vrlo konstruktivne teme za razgovor kroz koji svog partnera ili partnericu možete bolje upoznati. U tom razgovoru možete i prepoznati borite li se protiv nečeg što ne možete promijeniti. Odustajanje od takve neefikasne borbe bi vam omogućilo čuvanje energije i usmjeravanje u nešto što imate pod većom kontrolom, u nešto na što možete utjecati, što možete promijeniti. Međusobno podupiranje u individualnim ciljevima i pronalaženje zajedničkih ciljeva čine vrlo plodno tlo za sva buduća stremljenja prema uspjehu. Zajedno smo jači i ta snaga zajedništva nam može itekako oplemeniti život.
Tomica Šćavina, lipanj 2017.
Kolumna je objavljena u magazinu Sensa.