Poboljšanje kvalitete života, prvenstveno stanja i osjećaja koje živimo, mozak ne smatra toliko važnim kao recimo ponavljanje negativnih scenarija kako bismo se jednom u budućnosti možda zaštitili od potencijalnih povreda. I zato je lako završiti na vječno poznatim, ali lošim mjestima u sebi.
Kad bi vas netko pitao da li biste radije odabrali nešto poznato i loše ili nepoznato i dobro, vjerojatno bi se bez puno razmišljanja odlučili za ovo drugo. No, u stvarnom životu to nije baš tako jednostavno. Kako možete biti sigurni da je to nešto nepoznato zaista dobro, ako je samo po sebi nepoznato, odnosno nije prošlo test trajnosti? Kako možete biti sigurni da je nešto poznato loše, ako i dalje funkcionirate, navikli ste tako i, na kraju krajeva, mnogim drugima na ovom svijetu je lošije nego vama?
Ovo su samo neka od pitanja koja iskrsavaju u vezi poznatog lošeg i nepoznatog dobrog, o čemu god se tu radilo – o promjeni posla, partnera, mjesta stanovanja ili samo o unutarnjoj promjeni, promjeni koja zahtijeva odabiranje dobrih stanja i dobrih osjećaja kao onih pravih, onih koje želite živjeti, kojima ćete posvetiti pažnju.
Odabir i pažnja tu igraju veliku ulogu. Naša neugodna, loša ili traumatična životna iskustva, naročito ona koja smo stekli u djetinjstvu, povlače nas na poznata loša mjesta u sebi. Povlače nas u vrtloge negativnih misli ili beskrajnih rasprava u glavi, što sve skupa vodi u razna maglovita, teška, tupa, bolna i kojekakva druga stanja u kojima, da nas se pita, nikada ne bismo odabrali boraviti. Ta stanja su poznata mjesta, nešto što organizam sam odabire, što samo po sebi zvuči ludo – zašto bi sami, automatski odabirali osjećati se na poznate načine loše?
Kako bismo na ovo pitanje pronašli zadovoljavajući odgovor, moramo posegnuti za znanjima iz područja neuroznanosti. Američki psiholog i neuroznanstvenik John T. Cacioppo napravio je istraživanje prilikom kojeg je svojim ispitanicima pokazivao tri serije fotografija – one koje uzrokuju pozitivnu emotivnu reakciju, one koje uzrokuju negativnu emotivnu reakciju i one koje uzrokuju neutralnu emotivnu reakciju. Otkrio je da negativan podražaj izaziva i do pet puta snažniju električnu aktivnost u mozgu od pozitivnog podražaja. Iz toga je zaključio da loše vijesti na nas utječu puno snažnije od onih dobrih.
Činjenica da negativni podražaji imaju puno snažniji utjecaj od pozitivnih zapravo je prilično logična. Snažno registriranje negativnih podražaja nas čuva od opasnosti. Kad smo bili djeca, riječi kao što su “ne” i “ne smiješ” su nam puno puta spasile život. Lako smo učili o tome što je opasno, jer nam je to omogućavalo preživljavanje i štitilo nas od boli. Međutim, naši mozgovi su nesavršeni i podložni su varkama asocijacija. Zato, ako nas je jednom u djetinjstvu napao plavooki čovjek, lako će nam se dogoditi da zaziremo od plavookih ljudi.
Tako je i s traumama i onim što je, na nekoj nesvjesnoj razini, asocirano s njima. U svakodnevnom životu, ponekad ćemo znati da nas je šef na poslu podsjetio na autoritativnog oca, pa smo zato utonuli mrežu straha iz koje se pokušavamo iskoprcati suvišnim opravdavanjima ili povlačenjem u sebe. No, ponekad nećemo znati zbog čega se ponovo osjećamo isto, loše, poznato loše. Baš kao što negativnosti izazivaju puno snažniju reakciju u mozgu, tako i neugodna stanja privlače puno veću pažnju od ugodnih. Lako se “davati” u neugodna stanja, potkrjepljivati ih pažnjom, boraviti u njima kao da ćemo tamo doći do nekog krucijalnog uvida, rješenja, ključa koji otvara vrata svjetlu i ugodnim osjećajima.
No, rješenje nije u samom boravljenju u neugodnim osjećajima. Njih je dobro priznati i prihvatiti, jer bez primjećivanja i prihvaćanja takvih stanja ne možemo ni reagirati kada nas je netko povrijedio ili kada smo iscrpljeni zbog pretrpanosti poslom. Međutim, pravi problem leži u tome što pozitivna stanja ne hranimo pažnjom, ne zadržavamo se na njima, jer je u neugodnim stanjima neka vrsta magneta, ti neuronski putovi su utabani, tim putem smo navikli ići. Ugodna i pozitivna stanja sama po sebi nisu toliko bitna za preživljavanje. Fizički možemo preživjeti i trajno se osjećajući loše, iako se i to, naravno, u konačnici, odražava i na tijelo i može ugroziti zdravlje.
Poboljšanje kvalitete života, prvenstveno stanja i osjećaja koje živimo, mozak ne registrira toliko relevantnim kao recimo ponavljanje negativnih scenarija kako bismo se jednom u budućnosti možda zaštitili od potencijalnih povreda. I zato je lako završiti na vječno poznatim, ali lošim mjestima u sebi, u stanjima i osjećajima koji nas ograničavaju u postizanju onog što želimo postići i u povezivanju s ljudima s kojima se želimo blisko povezati.
Mi ljudi smo bića od navike. I ako nešto dugo biramo, bilo da su u pitanju automatski ili svjesni izbori, to je ono što osnažujemo u sebi, to je ono što postaje dio nas. Naviknuti se birati ono što je dobro za nas dugotrajan je proces. Prvenstveno zato što trebamo naučiti registrirati ugodna stanja kao važna, pokloniti im više pažnje, birati ih i ostajati u njima što duže, umjesto prepuštanja “spontanom” tijeku misli i osjećaja koji će zbog biološke usmjerenosti na negativno uvijek lakše naginjati prema negativnom polu, prema neugodnim stanjima.
Ne možemo zadržati lijepe trenutke na način da ih zamrznemo ili ograničimo, ali možemo im pokloniti pažnju, svjesno ih registrirati kao smjer u kojem želimo ići, pridati im na važnosti, slijediti impulse, namjere i ideje koje proizlaze iz tih stanja. Možemo svjesno pridati važnost ugodnim stanjima, jer naša biologija radeći za nas (štiteći nas od mogućih povreda) zapravo radi protiv nas – ostavlja nas na poznatim, lošim mjestima u sebi na kojima se osjećamo “zaštićeno”, ali i manje živo, manje uključeno u važne odnose, manje prisutno u svakodnevnici, manje snažno za poduzimanje pozitivnih životnih promjena.
Tijekom dana, u tijelu se izmjenjuju razna stanja, neka su manje, neka više ugodna. Ono što možemo nazvati “finim podešavanjem” je obraćanje pažnje na ugodna stanja i odabiranje tih stanja za budućnost tako da sami sebi kažemo “ovakva stanja odabirem” ili “ovim putem želim ići” ili nešto treće što intenzivira to stanje. Čim napravimo taj svjesni odabir ugodnijeg stanja, stanja s povećanom jasnoćom ili stanja mira, vodimo same sebe prema sve više takvih stanja u životu, vodimo se prema svjesnom stvaranju ravnoteže, umjesto prepuštanju “spontanom”, odnosno, automatskom funkcioniranju tijela koje vodi računa o zaštiti od povreda i onda kada smo na sigurnom.
Ugodna stanja, stanja jasnoće, mira i sigurnosti nisu glasna. Ona progovaraju tiho, pokažu se i odu, jer je magnet koji povlači prema poznatim, lošim stanjima jak i postoji navika slušanja tog magneta. Zato je u toj stalnoj izmjeni između više i manje loših stanja i više i manje dobrih stanja, važno navikavati sebe na stalno odabiranje onog boljeg za sebe.
To “bolje” uvijek je i pomalo krhko i boravljenje u tom “boljem” predstavlja određeni rizik jer se ne osjećamo zaštićenima na poznate, stare načine. No, stalno odabiranje boljeg omogućuje put prema boljoj budućnosti, samo se trebamo usuditi krenuti tim putem i stvarati naviku odabiranja onog dobrog za sebe, navikavati se na ono “bolje”, kako bi nam jednom ta nova razina, bolja razina funkcioniranja, postala prirodna.
Tomica Šćavina
Kolumna je objavljena u magazinu Sensa u studenom 2018.