Jesam li mogla bolje? – Tomica Šćavina

Jesam li mogla bolje?

Cijena instinktivne prilagodbe lošim uvjetima u djetinjstvu je velika. Tom prilagodbom gubimo neke dijelove sebe, ali zato preživljavamo i održavamo se na sigurnom. Prošlost ne možemo promijeniti, ali možemo bolje razumjeti i doživjeti sebe. A to čini promjenu.

Kad radim s ljudima, često čujem rečenice koje glase otprilike ovako: “Žao mi je što to nisam napravila prije “, “Da sam se barem ranije zauzela za sebe”, “Ljuta sam na sebe što nisam ništa poduzela na vrijeme”. Taj osjećaj, uvjerenje “trebala sam biti bolja, pogriješila sam” ne donosi ništa dobro, ali je i dalje tu, kao neka nužna strogost i upozorenje za budućnost.

No, što ako nismo mogli biti “bolji” prije? Što ako nismo mogli biti jači, uporniji, otvoreniji? Hoćemo li prema toj nemoćnoj sebi imati empatije kakvu bismo imali prema bilo kojoj drugoj nemoćnoj osobi, ili ćemo se prema toj nemoćnoj sebi i dalje odnositi sa strogošću koja nas zapravo drži na mjestu i otežava promjenu?

Svi smo mi rođeni bez mogućnosti odabira kakvu vrstu težine i problema će nam život servirati tijekom djetinjstva. Dijete nema puno izbora, prilagođava se na najbolji mogući način. Što je dijete mlađe, to je manje svijesti uključeno u njegove izbore i, ako se u njegovom domu događa nešto loše, ti odabiri su instinktivni – bori se ili bježi. A kad ni jedno ni drugo nije moguće, onda na snagu stupa treća instinktivna obrana: smrzavanje ili nepokretnost.

Nekoga će koktel podsvjesnih strujanja iz djetinjstva u odrasloj dobi zaljuljati prema toksičnoj vezi, nekog će zaljuljati prema poslu koji zapravo mrzi. Neko će se ugasiti i utonuti u izolaciju, a netko će upasti u kaos divljih provoda i droge. Naravno, ne mora sve biti tako žestoko, ovo su samo primjeri kako bih što jasnije pokazala što se tu zapravo događa.

U djetinjstvu se događa instinktivna prilagodba. Osuđivati sebe jer se nismo “na vrijeme” suprotstavili roditeljima, jer nismo imali koncentracije za učenje ili jer nismo bili dovoljno snažni da se obračunamo s bullyjima, zapravo je tužno i nepravedno prema samima sebi. Tijelo, koje instinktivno vodi računa o sigurnosti i preživljavanju, procijenilo je i odabiralo najbolju moguću opciju.

“Na vrijeme” se suprotstaviti roditeljima značilo je kaznu ili odbacivanje koji su na instinktivnoj razini bili neprihvatljivi. Moći se koncentrirati na učenje značilo je u potpunosti se pokoriti i ispuniti očekivanja roditelja koji su bili loši autoriteti. Imati snage suprotstaviti se bullyjima značilo je ostati pretučen od strane grupe jačih.

Ovo su primjeri pomoću kojih želim pokazati koliko je instinktivni odabir u djetinjstvu dobar i, koliko god mi sebe na svjesnoj razini osuđivali jer mislimo da bi bolji odabir bio nešto drugo, tijelo odabire svoj put sigurnosti i preživljavanja. U ovim primjerima, kao i u bezbroj drugih, prilagodba je ostvarena, ali je imala svoju cijenu. I ta cijena u odrasloj dobi postaje neprihvatljiva.

I dobro je ako je neprihvatljiva, jer to prognozira motivaciju za promjenom. A ako je prihvatljiva, to samo znači ostajanje na starom, poznatom putu koji su oblikovali drugi, putu koji je odabran instinktivno, meandrirajući među nesretnim okolnostima.

Neprihvatljiva cijena prilagodbe može se manifestirati na razne načine. Netko tko se nije mogao suprotstaviti roditeljima, jer bi ga roditelji kaznili ili odbacili, u odrasloj dobi možda više neće htjeti pristajati na život u kojem ne zna reći “ne” i u kojem se stalno prilagođava drugima. Netko tko se u djetinjstvu nije mogao koncentrirati na učenje zbog podsvjesnog otpora roditeljskim očekivanjima u odrasloj dobi možda više neće htjeti pristajati na to što ga loša koncentracija onemogućava u napredovanju na poslu. Netko tko je u djetinjstvu bio maltretiran od strane bullyja možda više neće željeti pristajati na anksioznost koju mu stvara pomisao na bilo koji oblik konfrontacije.

Cijena prilagodbe lošim uvjetima u djetinjstvu je velika. Tom prilagodbom gubimo neke dijelove sebe, ali zato preživljavamo i održavamo se na sigurnom. Na svu sreću, gubitak dijelova sebe nije konačan i sve što smo izgubili možemo i vratiti. A jedan od koraka prema vraćanju svojih izgubljenih snaga i kvaliteta je prihvaćanje da smo u prošlosti radili najbolje što smo mogli.

Ta prošlost ne mora biti davna. Neke su ljude nesretne okolnosti u djetinjstvu vodile u to da desetljećima zaglave u toksičnom odnosu, a neke su vodile u to da u potpunosti zanemare ambiciju i u svojim pedesetima se osjećaju potpuno promašeno. Nije moglo biti bolje, nije moglo biti drukčije. Ostajati u toksičnom odnosu je bio najbolji mogući odabir. Stagnirati u ambiciji je bio najbolji mogući odabir. Kako? Zašto? Kad se ta znatiželja probudi, znači da je promjena moguća. Ali ne promjena prošlosti, već promjena u sadašnjosti koja će se u svojoj punini pokazati u budućnosti.

Razumjeti i osvijestiti kako nam se dogodilo to da smo negdje u životu zaglavili, stvara nadu da nam se neće ponovo dogoditi isto. S tim da je razumijevanje i osvješćivanje samo jedan od koraka. Promjene se ne događaju preko noći. Čak i kad dođe do svojevrsne katarze i čovjek naglo “progleda”, treba dosta vremena da se sve ono što je promijenjeno ustabili, da postane svakodnevica, novi nivo funkcioniranja.

Ono što je poznato, sigurno je. Ono što je nepoznato, nesigurno je. Zato se stabilna promjena najčešće događa ritmom “dva koraka naprijed jedan natrag”. Najprije osjetite nešto novo, svježe, otvoreno, lagano, a onda se vratite na staro, ali sa sjećanjem da ono novo postoji, da je moguće. Zatim opet osjetite nešto novo i možda se u tome zadržite nešto duže, prije nego što se ponovo vratite na staro. Zatim vam ono staro počinje smetati više nego ikada prije, osjećate da možete bolje, ulazite u novo i počinjete doživljavati sebe i svoj život iz nove perspektive. I onda ponovo iskusite staro, ali to staro je više kao neki blijedi odjek, a ne kao magnet, kakvo je bilo prije. A onda ste spremni napustiti i to. Eto… Tako se događaju promjene.

Tomica Šćavina

Objavljeno u časopisu Sensa

Podijeli
© 2022 Tomica Šćavina - Upoznajmo ljudsku prirodu