Pravo na sebe – Tomica Šćavina

Pravo na sebe

Svatko od nas u sebi nosi jednu vrstu knjige zakona u koju su upisana naša prava. Te zakone nismo pisali mi, već su ih za nas pisali drugi, oni najbliži. Kao odrasli ljudi možemo birati što ćemo si uzeti za pravo. Možemo napisati svoju knjigu zakona.

Imam li pravo reći što mislim? Imam li pravo osjećati što osjećam? Imam li pravo postaviti granice onima koji ih prelaze? Imam li pravo ne osjećati one koji moje suosjećanje iskorištavaju? Imam li pravo prekinuti odnos koji nije dobar za mene, iako druga strana to ne želi? Imam li pravo zasjati, iako nekima oko mene moj sjaj smeta? Imam li pravo željeti najbolje za sebe?

Racionalno, svi znamo da je točan odgovor na ova pitanja “da”. No, u stvarnim odnosima nije sve tako jednostavno.

Kad govorimo o zakonima na razini države, znamo kako se oni donose – ljudi se dogovore i napišu zakon. Detalji tog procesa – tko predlaže, tko usvaja zakone i kojim putevima se to odvija – za ovu temu nisu važni. Važno je da su zakoni ovog tipa stvar dogovora.

Kad je riječ o međuljudskim odnosima, i tu postoje zakoni. Točnije rečeno, svatko od nas u sebi nosi jednu vrstu zakonika u koji su upisana naša prava. Ta prava nismo pisali mi, već su ih za nas pisali drugi, oni najbliži. Odrastajući unutar svojih obitelji, usvojili smo zakonike koje nismo mogli nadopunjavati ili mijenjati, jer smo za to bili suviše mali.

To su nepisani zakoni koji su ipak na neki način upisani u nas. Tako u nekim obiteljima vlada zakon šutnje. Na primjer, nakon što se nasilni otac još jednom napije i stvori kaos, ne priča se o tome. Zatim, u nekim obiteljima vlada zakon koji glasi: “O obitelji se uvijek mora pričati samo najljepše”, iako je ono što se događa iza zatvorenih vrata daleko od lijepog. Ili, u nekim obiteljima vlada zakon: “Muški glas uvijek vrijedi više od ženskog glasa”. U nekim obiteljima vlada zakon: “Osjećaji se ne pokazuju”, a u nekim: “Djeca nemaju pravo glasa”.

Nakon što usvojimo zakone unutar obitelji, nosimo ih u sebi dalje kroz život. Kako bismo mogli izmijeniti tu naslijeđenu knjigu zakona, prije svega nam treba nam osjećaj da imamo pravo napisati novi, vlastiti zakonik koji radi za nas, koji nam omogućuje da se osjećamo dobro, da čuvamo svoju životnu energiju i usmjeravamo je u pravcima u kojima je želimo usmjeriti.

Imam pravo reći što mislim. Imam pravo osjećati što osjećam. Imam pravo postaviti granice onima koji ih prelaze. Imam pravo ne osjećati one koji moje suosjećanje iskorištavaju. Imam pravo prekinuti odnos koji nije dobar za mene, iako druga strana to ne želi. Imam pravo zasjati, iako nekima oko mene moj sjaj smeta. Imam pravo željeti najbolje za sebe.

Kako bismo ova i slična prava zaista usvojili i po njima se ravnali, to nam treba reći neki autoritet. U protivnom, iako možda racionalno znamo da ta prava imamo ili da bismo trebali osjećati da ih imamo, obespravljenost koja je dio obiteljskog nasljeđa je snažnija. Zakoni koje su pisali oni koji su bili puno moćniji od nas i o kojima smo ovisili glasniji su jer su utisnuti u mlado biće, u dijete koje nije imalo mogućnosti obrane ili propitivanja što je za njega dobro, a što ne.

Psihoterapeutkinja ili psihoterapeut je taj najčešći autoritete koji je potreban kako bi se obiteljski zakonik propitao i kako bi se loši zakoni prepravili ili iznova napisali. Ponekad tu ulogu autoriteta mogu odigrati i neki daljnji članovi obitelji ili mentori. Ili se može dogoditi životna situacija (primjerice, ozbiljna bolest) koja nas natjera da izvučemo iz sebe sva svoja prava i postavimo ih kao prioritet.

Kao odrasli ljudi, imamo pravo na ono za što smo si uzeli pravo. A ljudi si uzimaju pravo na svašta. Uzimaju si za pravo pucati jedni na druge, uzimaju si za pravo silovati, uzimaju si za pravo iskorištavati radnu snagu. S druge strane, uzimaju si za pravo riskirati život kako bi nekog spasili, uzimaju si za pravo prkositi društvenim normama koje smatraju pogrešnima, uzimaju si za pravo baviti se umjetnošću, iako su svi oko njih protiv toga. Odrasli ljudi si uzimaju prava koja smatraju da im pripadaju. Odrasli ljudi pišu svoje osobne zakone.

Kao djeca to nismo mogli, ali danas možemo. Možemo si uzeti pravo na sebe. Možemo si uzeti pravo da oblikujemo svoje živote onako kako mi to želimo, koliko god je to moguće.

Zapitajte se:

* Što mi je iz ove kolumne “zazvonilo” kao nešto što se tiče mene i moje životne situacije? Razmislite o tome.

* Imam li osjećaj da nemam pravo na nešto na što mislim da bih trebala imati pravo? Razmislite otkud taj osjećaj dolazi.

* Kad izgovorim rečenicu: “Imam pravo na sebe, imam pravo biti ta koja jesam”, kako mi to zvuči? Jesam li jako daleko od toga ili imam osjećaj da mi to pravo pripada?

O ovim pitanjima možete i porazgovarati s nekim kome vjerujete da će vas podržati u prepravljanju i pisanju svoje knjige životnih zakona. Kad su vam vaša osobna prava i zakoni jasni, puno je lakše osvijestiti situacije u kojima ih se možda ipak ne pridržavate. Kad su vam vaša osobna prava i zakoni jasni, kad god je to potrebno, jasno ih možete i iskomunicirati s drugima. Kad su vam vaša osobna prava i zakoni jasni, teže ih je prekršiti i lakše je držati do sebe.

Imate pravo pisati svoje zakone. I imate pravo usvajati općeljudske zakone koji nam čine dobro: “Imam pravo na svoje mišljenje”, “Imam pravo glasa”, “Imam pravo na svoje osjećaje”, “Imam pravo voditi računa o svojoj sigurnosti”, “Imam pravo na sebe”. Preuzimanje odgovornosti za pisanje svoje knjige zakona osnažuje.

Tomica Šćavina

Objavljeno u časopisu Sensa

Podijeli
© 2022 Tomica Šćavina - Upoznajmo ljudsku prirodu