Pretjerana tolerancija nikome ne čini dobro. Ona je znak da je osoba sklona preuzeti na sebe teret koji joj ne pripada, što je nije ništa drugo nego naučeni obrazac, navika iz djetinjstva utemeljena na nedovoljno jasnim i stabilnim osobnim granicama. Zbog patrijarhalnog nasljeđa, one koje previše toleriraju najčešće su žene.
Riječ tolerancija je latinskog podrijetla i znači podnositi. Jedna od definicija tolerancije je: “Tolerancija je stav koji se događa u trenutku u kojem treba otrpjeti određenu štetu”. Iako će se većina ljudi složiti da je tolerancija vrlina, u bliskim odnosima ova vrlina lako može postati slabost koja dovodi do trajnog trpljenja, a samim time i do navikavanja na stanje oštećenosti ili zakinutosti, što naposljetku nikome ne čini dobro.
Kako i zbog čega se ovo događa? Ako govorimo o nekoj prosječnoj, psihički zdravoj populaciji ljudi, nitko ne želi namjerno nanositi štetu bliskoj osobi i nitko ne želi trpjeti ponašanje koje ga stalno na iste načine povrjeđuje. Svi žele isto – sklad, povjerenje, ljubav, razumijevanje i sve ostale kvalitete zbog kojih i ulazimo u bliske odnose. Međutim, načini na koje se srce odmalena naviklo braniti u odrasloj dobi postaje oruđe za ograničavanje ili uništavanje bliskosti i pitanje je osobnih granica koliko toga će netko tolerirati i gdje će povući crtu.
Načini na koje se maleno dječje srce može obraniti su nevjerojatni. Sva sila različitih obrambenih mehanizama koja se tijekom dječje dobi stvara predstavlja kreaciju vrijednu divljenja. Kada projiciramo, kako bismo sačuvali sebe, negativne osobine vidimo u drugima. Kada se disociramo, cijelu stvarnost mičemo od sebe i vidimo je kao da nije stvarna. Kada idealiziramo, u drugima vidimo mnoštvo divnih osobina koje nitko nije prepoznavao u nama. Kada se identificiramo s agresorom, postajemo netko drugi, osnažujemo se kopiranjem moći koja nas ugrožava. Kada smo pasivno agresivni, ljutnju koju nismo smjeli izraziti izazivamo u drugima.
Ovo su samo neki od obrambenih mehanizama koje na svoje instinktivne načine oko sebe gradi dječje srce kako bi se nosilo s ljudima i događajima koji su ga ugrožavali. I s tim dječjim srcem je sve u redu. Ono je preživjelo. Međutim, u odrasloj dobi te iste obrane postaju zamke za ljubav, pažnju, toplinu i sve ono lijepo što kao odrasli ljudi jedni s drugima od srca želimo podijeliti.
Projekcija nas onemogućava da drugu osobu vidimo kakva stvarno jeste. Disocijacija nas priječi da doživljavamo. Idealizacija nas čini ovisnima o prihvaćanju od strane onog koga idealiziramo. Identifikacija s agresorom nas čini slabima, jer snagu ne prepoznajemo u sebi i stalno želimo moć koja pripada drugome. Pasivna agresija nas čini nemoćnima jer ne baratamo svojom ljutnjom i jer nas opterećuje agresija koju izazivamo u drugima.
U bliskim odnosima ove obrane postaju oružje kojom barata podsvijest. Svaka obrana na svoj način doprinosi ograničavanju bliskosti i ugrožavanju bliske osobe. Kad smo na meti projekcije, susrećemo se s lošim osobinama koje nam ne pripadaju. Kad smo na meti idealizacije susrećemo se s nerealnim očekivanjima. Kad smo na meti identifikacije s agresorom, ideja moći koju osoba ima o nama je privlačnija od nas samih. Kad smo na meti pasivne agresije, postajemo grubi, agresivni ili hladni – onakvi kakvi ne želimo biti.
Ostajanje na meti, odnosno trajno toleriranje ovakvih ponašanja vodi u stalno ponavljanje destruktivnih obrazaca i nikome ne čini dobro. Osim što oštećuje osobu koja je na meti, oštećuje i osobu koja zastarjeli obrambeni mehanizam koristi. Ona ostaje žrtva i zarobljenik vlastite prošlosti koja je ograničava na svim poljima života.
Ljudi koji imaju puno razumijevanja za druge često su skloni pretjeranoj toleranciji zbog koje ostaju u odnosima u kojima se osjećaju trajno oštećenima ili zakinutima. Oni mogu razumjeti teške uvjete odrastanja koje nitko nije sam odabrao. Oni mogu razumjeti da destrukcija ili ponašanje koje nije fer izvire iz povrijeđenosti, nemoći ili dječjeg bijesa. Oni mogu razumjeti da promjena nije laka i jednostavna i da se ne događa preko noći. Nažalost, upravo taj kapacitet za razumijevanje ih može puno koštati.
Dobrota, uvažavanje, tolerancija – sve su to lijepe osobine koje u stalnom sudaru s okorjelim zastarjelim obrambenim mehanizmima bliske osobe postaju slabost. U tom sudaranju, obrambeni mehanizmi uvijek pobjeđuju. A osoba koja ih trpi postaje žrtva. Dio njene životne energije postaje gorivo za mehanizam i navikne li se ona na ovu žrtvu, navikava se na to da neki vitalni dio nje odumire.
Pretjerana tolerancija nikome ne čini dobro. Ona je znak slabosti, znak da je osoba sklona preuzeti na sebe teret koji joj ne pripada, a to opet nije ništa drugo nego naučeni obrazac, navika iz djetinjstva.
Temelj ove pretjerane tolerancije čine nedovoljno jasne i stabilne osobne granice. Osobne granice nam govore tko smo, što osjećamo i što mislimo. One nam govore gdje prestajemo mi i gdje počinje netko drugi. Osobe s labavim osobnim granicama lako se poistovjećuju s tuđim osjećajima i čini se kao da ih upijaju. Osim toga, imaju problema u utvrđivanju razlike između svog problema i problema za koji je odgovoran netko drugi. Ova nejasnost osobnih granica stvara ozračje u kojem se pretjerana tolerancija čini prirodnom. Međutim, emotivni teret ili osjećaj zakinutosti koji ona donosi je sve samo ne prirodan.
Zbog patrijarhalnog nasljeđa, one koje previše toleriraju najčešće su žene. Zato je veliki korak u stvaranju boljeg društva upravo izlazak iz naučenih uloga i obrazaca iz djetinjstva. Ako ste u bliskom odnosu s osobom koja uporno ostaje u zadanim okvirima zastarjelih obrambenih mehanizama, znajte da je vrijeme da se pozabavite svojim osobnim granicama. Jedino stabilne osobne granice vam mogu dati stabilan osjećaj sebe i rasterećenje od problema koji vam ne pripadaju. Samim time činite dobro ne samo sebi, nego i svima drugima koji vas okružuju.
Tomica Šćavina, rujan 2017.