Kad usrećivanje, pomaganje ili pružanje užitka nije svjesna želja nego proizlazi iz naučene uloge, onda se osjećamo na neki način dužnima udovoljiti i istrpjeti ćemo određenu dozu podređenosti ili zanemarivanja sebe i svojih potreba kako bismo drugome pružili ono što smatramo da mu treba.
Svatko od nas je jedinstveno, kompleksno biće koje se sastoji od puno različitih “dijelova sebe”. Svaki od tih dijelova predstavlja poseban energetski uzorak koji nas povremeno može preplavljivati i uvoditi u situacije koje bismo rado izbjegli. Na primjer, tijekom razgovora sa strogim šefom može izroniti ranjivo dijete i izazvati plač. Pri komunikaciji s partnerom koji je u obiteljskim i financijskim problemima može iskočiti zaštitnica i kontrolorka koja će preuzeti odgovornost na sebe i pobrinuti se za partnera kao da je dijete, a ne odrasla osoba.
Međutim, ako je ranjivo dijete postalo vidljivo, to ne znači da iznutra ne postoji i snažna osoba koja je spremna zaštititi se i zauzeti se za sebe ili za druge. Ili, ako je zaštitnica postala vidljiva, to ne znači da iznutra ne postoji i onaj dio koji se osjeća slabašno i treba zaštitu. Upravo suprotno. Kontradiktorni dijelovi osobnosti čine polove jedne energetske dimenzije. Jedna od tih energetskih dimenzija je i: udovoljavanje – sebičnost.
Ako uživate u tome da nekoga usrećite, ako se intenzivno možete uživjeti u nečiji užitak, postoji mogućnost da to nije uvijek vaša svjesna želja. Svi smo kao djeca spontano istraživali načine na koje možemo svojim roditeljima i drugim važnim osobama udovoljiti. U dječjoj dobi, udovoljavanje povlači za sobom neku vrstu nagrade, priznanja ili makar izbjegavanje kazne. Neki od nas, kako bi se osjećali prihvaćenima, nisu trebali toliko udovoljavati, a neki su, kako bi mogli uspostaviti kontakt s bliskim odraslima, naučili udovoljavati gotovo stalno.
Ova naučena nesvjesna ili polusvjesna uloga “one koja udovoljava” ili “onog koji udovoljava” ostaje i u odrasloj dobi. Kad usrećivanje, pomaganje ili pružanje užitka nije svjesna želja nego proizlazi iz naučene uloge, onda se osjećamo na neki način dužnima udovoljiti i istrpjeti ćemo određenu dozu podređenosti ili zanemarivanja sebe i svojih potreba kako bismo drugome pružili ono što smatramo da mu treba.
Dok udovoljavamo – bilo da je riječ o činjenju usluge, poklanjanju vremena, seksu ili bilo kojem drugom obliku davanja – želje i potrebe druge osobe zasjenjuju naše vlastite želje i potrebe. Tu “sjenovitost” je moguće osjetiti kroz tihi unutarnji glas koji se buni i govori “ovo baš i ne želim raditi”, “ne da mi se”, “osjećam se zanemareno” i slično. Pri udovoljavanju, taj tihi unutarnji glas govori jedno, a djela pokazuju drugo. Djela pokazuju: “tu sam za tebe”, “bit će onako kako ti želiš”.
Udovoljavanje na ovaj način povlači za sobom određeni gubitak sebe, potiskivanje onog dijela koji vodi računa o sebi. Zato će “onaj koji udovoljava” ili “ona koja udovoljava” nakon svoje “dobre strane”, pokazati i svoju “lošu stranu” – sebičnost. Na primjer, ako je supruga udovoljavala svom suprugu kuhajući mu svaki dan po dolasku s posla, onda će možda zahtijevati da je vozi kod prijateljice, pa na frizuru i slično. Ili, ako je muškarac udovoljavao svojoj partnerici tako da je ispunjavao njene želje tijekom seksa, sljedeći put će možda zahtijevati da ona udovoljava njemu ili će svoju “sebičnost” prebaciti na drugo polje djelovanja i staviti svoje potrebe na prvo mjesto i otići na vikend-druženje s prijateljima, a ženi prepustiti brigu o djeci.
Udovoljavanje se sastoji od dobrovoljnog prelaženja vlastitih granica kako bi se udovoljilo naslućenim ili jasno izraženim potrebama i željama drugoga. Kako ovaj obrazac ponašanja ne uključuje punu svjesnost, onda se odgovornost za udovoljavanje često prebacuje na onoga kome se udovoljavalo. Na primjer, žena koja udovoljava muškarcu tijekom seksa može se nakon seksa osjećati iskorištenom ili zanemarenom, kao što se i muškarac koji udovoljava ženi kuhajući i uređujući stan može osjećati iskorištenim ili zanemarenim. Zbog tog lošeg osjećaja iskorištenosti ili zanemarenosti, lako je pomisliti da je onaj kojem se udovoljavalo zapravo loš jer se “zbog njega” osjećamo loše.
Međutim, onaj kojem se udovoljava nema razloga za postavljanje granice. Zašto bi radio nešto što bi mu uskratilo dobar osjećaj? Zašto bi odbio nešto što mu je dobrovoljno ponuđeno? Odgovornost za postavljanje granica je uvijek na onome koji se osjeća lošije. Ako tihi, unutarnji glas progovara o gubitku dijela sebe kroz udovoljavanje, onda ga treba poslušati i prestati udovoljavati. U protivnom, probudit će se i sebični dio i ono što je izgubljeno povući natrag.
Prestanak udovoljavanja predstavlja svojevrsni rizik, jer uvijek postoji mogućnost da je onom kojem se udovoljava važnije ono što dobiva od osobe koja mu to daje. “Ne voliš me zbog onog tko jesam, nego zbog onog što ti dajem” bila bi tvrdnja koja najbolje opisuje odnos u kojem je emotivna trgovina zasjenila osobnost. Međutim, nakon prestanka udovoljavanja otvara se i mogućnost drugačijeg razrješenja – mogućnost ravnopravnog dijeljenja. Pri udovoljavanju je uvijek uključen onaj mali, dječji dio koji vjeruje da mora udovoljavati kako bi bio prihvaćen i voljen, a pri ravnopravnom dijeljenju je uključena odrasla osoba koja daje ne očekujući zauzvrat dobru sliku o sebi ili uzvraćanje udovoljavanjem njoj.
Dijeljenje koje je izraz dobrog osjećaja i svjesne želje otvara mogućnost lakšeg, jednostavnijeg odnosa u kojem su sačuvane granice, što u odnosu omogućuje stvaranje i održavanje dobre energije. Ta dobra energija onda postaje dobri duh odnosa koji stalno podsjeća na nezamjenjivu kvalitetu bliskosti koja nastaje pri ravnopravnom dijeljenju, izvan zone emotivne trgovine.
Tomica Šćavina, prosinac 2016.
Kolumna je objavljena u magazinu Sensa.