Nemoć je jedan od najneugodnijih osjećaja s kojim se možemo susresti. A nagonski, impulzivni način da se iskoprcamo iz osjećaja nemoći je agresija. Nitko ne voli izgubiti kontrolu nad svojim osjećajima. Nakon vikanja, psovanja, vrijeđanja redovito nastupa osjećaj krivnje ili želja da se situacija izgladi.
Svi trebamo dobar osjećaj kontrole, osjećaj da nama ne upravljaju drugi, nego da u vezi onog što nam je važno imamo volan u svojim rukama. Iako djeca svoje ciljeve mogu ostvarivati teže, samim time što su djeca, princip je isti. Želimo imati osjećaj da možemo. A agresivni ispadi se redovito događaju iz nemoći. Na primjer: ne mogu učiniti da me suprug bolje vidi, čuje, razumije i, umjesto da bulji u televizor, predloži zajedničko druženje. Ne mogu učiniti da me dijete posluša otprve i presvuče majicu u kojoj se oznojilo. Ne mogu učiniti da me majka napokon prestane zasipati prepričavanjem katastrofičnih vijesti i žaljenjem na susjede. Ne mogu učiniti da mi se prijateljica češće javlja i poziva me na kavu. Ne mogu promijeniti posao preko noći. Ne mogu dokazati nadređenom koliko se na poslu trudim.
Ima toliko toga što ne možemo i stalno se s tim suočavamo. A nemoć je jedan od najneugodnijih osjećaja s kojim se možemo susresti. Naročito je neugodan ako smo u životu imali puno traumatičnih iskustava u kojima smo se osjećali nemoćno, jer današnja nemoć podsjeća na nemoći iz prošlosti i samim time postaje puno teža.
Nagonski, impulzivni način da se iskoprcamo iz osjećaja nemoći je agresija. Kada smo agresivni, osjećamo se moćnima, osnažili smo se, ali na jedan primitivan način, na način koji nije konstruktivan, koji je vrlo kratkog vijeka i koji nam zapravo nimalo ne koristi. Nakon toga nastupa loš osjećaj, osjećaj da smo nemoćni i krivi. Nemoćni zadržati kontrolu nad agresijom i krivi zbog povrjeđivanja onih na koje smo se “ispucali”.
U partnerskom odnosu, lako se uhvatiti u krug međusobnog izazivanja i izražavanja agresije iz osjećaja nemoći. Tko je u pravu? Tko je bolji? To su pitanja koja vrlo često tinjaju ispod onog što je u svađama izrečeno i oba su direktno povezana s osjećajem moći. Ako sam u pravu, bolja sam od tebe. Ako sam bolja od tebe, ono kako ja radim je ispravno. Biti u pravu i biti bolji znači biti na sigurnom od onih suprotnih osjećaja: u krivu sam, lošija sam.
Borbe unutar obitelji, bilo u partnerskom odnosu, bilo s djecom, uobičajene su. Samo je pitanje kako ćemo se boriti. Hoće li to biti na onaj impulzivni, “životinjski” način u kojem stalno “pucamo” iz nemoći ili ćemo početi preuzimati kontrolu na načine koji su funkcionalniji i koji nam omogućuju da gradimo trajniji osjećaj snage i stabilnosti. U najboljoj verziji, borbe unutar obitelji mogu biti zabavna igra nadmudrivanja koja podiže energiju.
Kako ne bi “pucali iz nemoći”, trebaju nam bolji alati za nošenje sa svojom nemoći. Prije svega, važno je prepoznati i priznati nemoć. Kada je prihvaćena, nemoć postaje neka vrsta odustajanja, mirenja s onim što jest. Nakon što prihvatimo situaciju i priznamo si nemoć, onda možemo početi razmišljati o onom što možemo napraviti, ali s jednom bitnom razlikom. Ne ono što možemo napraviti kako bismo postigli svoj cilj – natjerali dijete da nas odmah posluša, supruga da pokazuje više zanimanja i slično – nego ono što možemo napraviti kako bismo se počeli osjećati bolje.
Uvijek možemo napraviti nešto za sebe. Ovisno o situaciji, možemo si uzeti pola sata mira za šetnju, možemo odustati od odlaska na vjenčanje na koje ne želimo otići, možemo zamoliti supruga da se pobrine za dijete koje vrišti, možemo si za mjesec dana organizirati vikend izvan grada s prijateljicama, jer i sama ideja o vremenu koje bismo za sebe uzeli u budućnosti može biti ljekovita.
Kad god osjetimo da nešto ne možemo i da bismo iz te nemoći mogli “puknuti”, postoji nešto što možemo, a ne vidimo. Kako bismo to vidjeli, potrebno je prije svega prestati upirati prema onom što ne možemo, jer to nužno vodi u loš osjećaj – ako ne u “pucanje”, onda u nemoć koja, dugoročno gledano, može vući prema depresiji, jer nema mirenja s onim što ne možemo.
Mirenje s onim što ne možemo je izuzetno važno. Iako osjećaj nemoći isprva može biti neugodan, s prihvaćanjem on donosi mir. Možemo ga shvatiti kao poduku o vlastitim granicama, o onom što jeste i onom što nije u našim rukama. To mirenje je puno bolji osjećaj od “pucanja” koje predstavlja čisto rasipanje energije. Kada smo pomireni sa svojim granicama, kada nam je jasno što možemo, a što ne možemo, onda tu energiju koja bi se rasula u agresiju možemo upotrijebiti za ono što nam može pomoći da se osjećamo bolje.
Ta promjena fokusa – od upiranja u ono što smo naumili napraviti, iako to ne možemo, prema usmjeravanju na ono što možemo napraviti kako bismo se osjećali bolje je ključna. Ono kako se osjećamo je važnije od onog što u tom trenutku silom želimo postići. Jer, kada se pobrinemo za to da dođemo k sebi, da se počnemo osjećati bolje, odmah razmišljamo jasnije i dolazimo do rješenja do kojih u situacijama nemoći i “pucanja” ne možemo doći.
Na ovaj način gradimo emotivnu stabilnost koja je univerzalno dobra. Dobra je za nas, jer si pomažemo da se osjećamo bolje, dobra je za druge oko sebe jer ne moraju biti izloženi agresiji. Dobra je i u širem smislu, jer se nakon toga možemo lakše koncentrirati na posao, jer možemo biti više “u sebi”, umjesto “van sebe” dok razgovaramo s prijateljima, dok se igramo s djecom, dok želimo mirno zaspati.
Tomica Šćavina
Kolumna je objavljena u magazinu Sensa u lipnju 2018.