Uzeti si za pravo nešto zbog čega ćemo se osjećati bolje i imati optimističniju viziju budućnosti je univerzalno dobro. Trpeći majčino žaljenje ili prijateljičinu zavist postajemo robovi njihovih destruktivnih obrazaca što nas oslabljuje i na drugim poljima. A postavljajući granice se osnažujemo.
Dok smo bili djeca, roditelji su nam određivali što smijemo, a što ne smijemo, na što imamo, a na što nemamo pravo. Njihova emocionalna zrelost, senzibilnost, njihovi stavovi i sve ostalo što je proizašlo iz njihovih životnih iskustava činili su jednu vrstu sfere pod kojom smo odrastali.
Pod tom sferom smo učili o svojim pravima. Ako su naše suze ignorirane, dočekivane s podsmjehom ili s porukama kao što su: “Samo male bebe plaču”, u odrasloj dobi ćemo “znati” da nemamo pravo na tugu. Ako smo stalno dobivali poruke kako moramo misliti na osjećaje drugih, u odrasloj dobi ćemo “znati” da se nemamo pravo uvažavati svoje osjećaje i ravnati se prema njima. Ako smo u svojim dječjim problemima uvijek bili sami, u odrasloj dobi ćemo “znati” da nemamo pravo tražiti pomoć.
To “znanje” je zapravo ograničenje usidreno u sramu, krivnji ili strahu. Sram da tuga ne postane vidljiva, krivnja koja nas onemogućuje da se zauzmemo za sebe, strah da ćemo, potražimo li pomoć biti odbačeni. Moguće su i razne druge kombinacije ova tri osjećaja koja zabrane nastale u dječjoj dobi čine snažnima i koje nas u odrasloj dobi onemogućuju da si svoja prava određujemo sami.
U odrasloj dobi, ove dječje zabrane se mogu granati u puno različitih smjerova: Imam li pravo priznati da mi je teško, a mnogima je puno gore? Imam li pravo željeti zarađivati više dok neki kopaju po kontejnerima? Imam li pravo napustiti supruga koji je inertan, slabo zarađuje i predstavlja mi opterećenje? Imam li pravo prestati se družiti s prijateljicom koja je zavidna i ne voli me vidjeti sretnu, a u teškoj je životnoj situaciji? Imam li pravo prestati slušati majku koja se stalno žali i nema prijateljica?
Sva ova pitanje možemo svesti na jedno temeljno pitanje: Imam li pravo raditi ono što je za mene najbolje? Ostala pitanja koja se automatski nadovezuju su: Je li to sebično? Znači li to da sam hladna, egocentrična, loša ili neosjetljiva?
Međutim, situacija je često zapravo obrnuta, ali zbog nesigurnosti i pretjerane samokritičnost to nismo uvijek u stanju vidjeti. Zaštititi se od majke koja nas iscrpljuje stalnim žaljenjem nije sebično. Majka je u toj situaciji sebična, ona je ta koja grabi od našeg emotivnog svijeta za sebe. Prestati se družiti sa zavidnom prijateljicom koju naši uspjesi čine mrzovoljnom nije hladno i neosjetljivo, prijateljica je u toj situaciji hladna i neosjetljiva jer je vođena “liječenjem” vlastitog osjećaja manje vrijednosti na destruktivan način. Napustiti supruga koji je inertan i slabo zarađuje nije sebično, sebičan je suprug kojem je u redu svojoj supruzi predstavljati takvo opterećenje.
Željeti zarađivati što više dok neki kopaju po kontejnerima nije sebično, već samo-ograničavajuće, jer to ne bi poboljšalo uvjete života onih koji kopaju po kontejnerima. Priznati si svoje probleme i težinu koji oni nose, iako je mnogima još gore, nije egocentrično, to je naša subjektivna istina na koju imamo pravo.
Uzeti si za pravo nešto zbog čega ćemo se osjećati bolje i imati optimističniju viziju budućnosti je zapravo univerzalno dobro. Trpeći majčino žaljenje ili prijateljičinu zavist postajemo robovi njihovih destruktivnih obrazaca što nas oslabljuje i na drugim poljima. A postavljajući granice se osnažujemo. To ne mora nužno značiti prestanak komunikacije, već promjenu komunikacije. Primjerice, s majkom koja se stalno žali najlakše je upasti u tupilo i odsutno klimanje glavom dok ona ne ispriča svoje. No, to je silno iscrpljujuće, a ni majci ne pomaže. Ona se od toga ne osjeća bolje, svježije ili rasterećenije. Ona se osjeća isto.
Promjena komunikacije s majkom može ići u smjeru više uključenosti u razgovor i biranja samo tema koje su i nama zanimljive ili u smjeru prorjeđivanja poziva i skraćivanje razgovora o temama koje su nam naporne. Na taj način vodimo računa o sebi i svojim osjećajima i nismo pasivne žrtve majčinog obrasca žrtve, a istovremeno majci dajemo priliku da osvijesti da je s druge strane stvarna osoba, a ne pasivni davatelj pažnje.
Komunikacija sa zavidnom prijateljicom također može doživjeti transformaciju. Ne moramo joj izlagati svoje uspjehe i ono što nas čini sretnima. Komunikaciju možemo ograničiti na zajedničke teme koje predstavljaju “sigurnu zonu”. Time štitimo sebe, a u njoj ne izazivamo zavist.
Više zarađivati, unatoč mnogim gladnim i nesretnim ljudima može nam jednog dana omogućiti da za te gladne i nesretne napravimo nešto više. Svako uvažavanje svojih osjećaja i ne pristajanje na uvjete koji nas emotivno oštećuju nam omogućuje da budemo bolji i za druge oko sebe.
Naravno, to se neće svidjeti onima koji su od nas navikli dobivati nešto što se dobro uklapalo u njihov naslijeđeni sistem funkcioniranja. Majci se neće sviđati što joj više ne dajemo pasivnu pažnju na koju je navikla, iako, ako je imalo otvorena za promjenu, iz toga može nešto naučiti. Prijateljici se neće svidjeti što manje toga dijelimo s njom, što smo se “zatvorili”, ali će joj se svidjeti osjećaj da više nije u sjeni naše sreće i uspjeha. Svaka promjena manje ili više potresa odnose, ali potresanje koje ide u pravcu boljeg osjećaja je uvijek dobro. A željeti sebi dobro je sasvim prirodno i, bez sumnje, imamo pravo na to.
Tomica Šćavina
Kolumna je objavljena u magazinu Sensa u srpnju 2018.