Koliko nam podrška zapravo znači? – Tomica Šćavina

Koliko nam podrška zapravo znači?

Kako se osjećate nakon što izgovorite riječ „podrška“? Uzmite si nekoliko minuta i samo ostanite s tom riječi istražujući budi li u vama neke senzacije, emocije, slike, misli ili sjećanja na neka iskustva. Ako vam treba više vremena, uzmite si koliko vam treba. Samo ostanite s tom riječi: podrška…

I onda se vratite na tekst.

Tu sam, s vama, istražujem što mi podrška znači i što mi je značila nekada. Moram priznati da sam trebala proći dug put do osviještavanja vrijednosti, važnosti i snage podrške. No, da nisam prošla taj put, vjerojatno na ovu temu ne bih imala ni što za reći.

Za početak, što podržati nekoga zapravo znači? To znači, svojim pristustvom biti s njim tamo gdje jest. Uvažiti osjećaje koji jesu, misli koje jesu, stanje kakvo jest. Vidjeti ga čuti, doživjeti. To ne znači osjećati isto. To znači biti tu za njega na načine na koje mu je to potrebno.

Podrška je prvenstveno mjesto susreta. Prirodno je imati potrebu za podrškom i u svojoj snazi i u svojoj ranjivosti. Kad uspijevamo u nečemu, kad možemo, trebaju nam oni koji će to vidjeti i podržati. Ta snaga onda postaje nešto na što možemo biti ponosni, nešto što nam pripada.

Ako u bliskim odnosima imate nekog tko vas u vašoj snazi ne podržava, nekog tko vas baš onda kad je vaša snaga vidljiva ignorira ili umanjuje, vrijeme je da se zabrinete. Ali ne za vaš odnos, nego prvenstveno za sebe. Isto tako ako vas ne podržava u vašoj sreći, u vašem entuzijazmu, u vašoj dobroj energiji. Ako vaša sreća, entuzijazam i dobra energija nisu mjesta susreta u kojem ste podržani, ako smetaju, vrijeme je za ozbiljno preispitivanje opstanka tog odnosa, koliko god vam važan bio.

Zatim, tu je podrška kada ste slabi, ranjivi. Tada vam treba netko blizak tko samo može biti tu, tko je u stanju vidjeti vašu krhkost i svojim prisustvom vam dopustiti tu istinu. Samo to prisustvo je ljekovito. Samo iskustvo da u svojoj povrijeđenosti i slabosti niste sami.

Postoji specifična vrsta pasivne agresije – izostanak podrške upravo onda kad vam je ona najviše potrebna. Ako u bliskom odnosu primjećujete takvu vrstu agresije, nemojte je tolerirati. Vjerojatno razgovorom nećete doći ni do čega, jer ne vjerujem da postoji osoba koja bi svoju pasivnu agresiju samo tako priznala: „Da, iznevjeravam te onda kad me najviše trebaš, jer si to zaslužila ili zaslužio“. Pasivna agresija je „pasivna“ upravo zato što ne smije i ne može biti izražena direktno. Ona mora ostati skrivena. U njenoj skrivenosti je njena moć.

U bliskim odnosima ovo je poput grljenja nekog tko iza leđa drži nož, spreman da ubode baš onda kad se opustite, baš onda kad očekujete pomoć ili podršku, što je u bliskim odnosima sasvim prirodno očekivanje.

Podrška je potreba od koje ne smijete odustati. Iako, vjerujem da su mnogi od vas silom prilika, tijekom odrastanja, odustali. Ako vam nije bilo dopušteno tražiti i dobiti podršku u obitelji, naravno da ste nastavili ići kroz život smatrajući da vam podrška ni ne treba. Vrlo je moguće da vas je izostanak podrške i „osnažio“.

Morala sam ovu riječ staviti u navodnike, jer bi vas prava podrška zapravo osnažila na puno dubljem nivou. Ako spadate među one koje zbog pomanjkana podrške postale „sve mogu same“, onda vjerojatno znate i da takva vrsta snage ima svoj vijek trajanja.

Snaga koja je građena na krhkim temeljima, na izostanku podrške, jednom se mora početi lomiti. Ako ste u ovoj fazi, ako se osjećate potrošenima zbog bezrezervnog davanja podrške drugima, dok je sami nikada ne tražite, vrijeme je za promjenu. Vrlo je moguće da vas je sram tražiti podršku. Moguće je da ćete, čak i ako se odvažite tražiti podršku, biti odbijeni, jer ste se okružili ljudima koji vide i žele samo vašu snagu. No, to ne znači da podršku ne zaslužujete.

Podrška nije stvar zasluge, već potrebe. Kad imamo oslonac, kad imamo nekog bliskog tko ima snage i ljubavi da nas podrži, naši kapaciteti se šire. Na žalost, u partnerskim odnosima se prečesto događa da traženje podrške postaje jedna vrsta natjecanja. Jedna strana kaže: „Teško mi je“, a druga strana kaže „Meni je još teže“. I onda se razgovor svodi na nabrajanje dokaza o tome kome je zapravo gore. Umjesto podrške, dolazi do borbe koja na kraju obje strane samo još više iscrpljuje.

Kad je partneru ili partnerici teško, treba nam kapacitet da svoj problem, svoju težinu ili svoju ranjivost stavimo u drugi plan kako bismo mogli dati podršku koja je njemu ili njoj potrebna. Ako odnos počiva na dobrim temeljima – na ljubavi, povjerenju i poštovanju – partner će to isto nekom drugom prilikom napraviti za nas. Ili, ako iz nekog razloga ne može, dovoljno jasno će to reći i bit će očigledno da mu je zbog toga žao.

U partnerskom odnosu, o primanju i davanju podrške treba pričati. Nemojte se naviknuti na kroničan manjak podrške, nemojte se naviknuti na natjecanje oko toga „kome je teže“, nemojte odustati od sebe i povjerovati da „tako mora biti“.

Tu smo za sebe, ali tu smo i jedni za druge. Kad se podržavamo, držimo jedni druge na površini, da ne potonemo. Kad se podržavamo, dajemo postojanost našoj snazi. Podrška je dragocjenost koja život čini lakšim.

Tomica Šćavina

Objavljeno u časopisu Sensa

Podijeli
© 2024 Tomica Šćavina - Upoznajmo ljudsku prirodu