Krajem osamnaestog i početkom devetnaestog stoljeća, u Njemačkoj, živio je pjesnik Justinus Kerner koji je stvorio kleksografiju, umijeće stvaranja oblika od mrlji tinte. Dogodilo se to sasvim slučajno, dok mu je zbog oslabljenog vida po papiru kapala tinta. Umjesto da papire baci, on ih je presavinuo i tako dobio simetrične oblike mrlji (kao u ogledalu) koji su mu izgledali tako zanimljivo da je s njima oslikao svoju zbirku poezije „Klecksographien“. Tako je nastala kleksografija koja se proširila i među odraslima i među djecom – kao razbibriga i znatiželjno istraživanje tko će što vidjeti u ovim zanimljivim oblicima.
1884. godine rođen je Hermann Rorschach. Kao dječak, Hermannje toliko volio kleskografiju da su ga u školi prozvali Klex, što u prijevodu znači mrlja tinte. Još kao dijete bio je zaintrigiran činjenicom da različiti ljudi u istim mrljama prepoznaju različite oblike, da bi kao student medicine kolegama i školskoj djeci počeo pokazivati svoje mrlje i analizirati njihove odgovore.
Rorschach se tijekom studija usmjerio na psihijatriju i psihoanalizu, a njegova doktorska disertacija značila je rađanje prve i najpoznatije psihološke projektivne tehnike zvane „Rorschachov test mrlja“. Baš kao što će različiti ljudi u istom oblaku prepoznati različite oblike, tako će i u mrlji tinte. U svojoj doktorskoj disertaciji Rorschach je iznio rezultate svog istraživanja koje je pokazalo da će ljudi s istim dijagnozama imati tendenciju u mrljama prepoznavati iste oblike.
Iako je Hermann Rorschach preminuo u trideset i osmoj godini života, sa svojom genijalnom kombinacijom kreativnosti i znanja, uspio je ostaviti takav trag da je i danas dio opće kulture. Rorschachu su slavu donijeli brojni filmovi i serije u kojima se psihološko testiranje, zbog vizualne atraktivnosti, jednostavnosti i zanimljivosti, radi upravo pomoću njegovog testa mrlja.
No, sve ovo zapravo je samo uvod u ono što vam želim prenijeti. Mi ljudi smo po prirodi skloni nagađati smislene uzorke u besmislenim oblicima ili informacijama. Želimo vidjeti nešto što nam ima smisla, nasumične događaje želimo dovesti u logičnu vezu, želimo od nečeg kaotičnog napraviti nešto uređeno. I upravo ta naša prirodna ljudska sklonost postaje naša najveća slabost kada smo u bliskom kontaktu s osobom koja ima ozbiljnih mentalnih problema.
Kako može biti tako dobar, drag, duhovit i onda odjednom tako čudno, podmuklo agresivan? Kako ne vidi koliko sam u šoku kad izazove svađu i onda ne želi razgovarati danima? Što on zapravo misli o meni ako mi jedan dan kaže da sam divna osoba, a za tjedan dana sam čudovište? Zbog čega ne prestane raditi ono što mi smeta nakon što sam mu sto puta rekla da prestane?
Ova i mnoga druga pitanja se pita osoba koja se nađe u vezi s nekim s ozbiljnim psihičkim problemom, kao što je, recimo, poremećaj ličnosti. I uvijek je tu jako puno misli, jako puno neodgovorenih pitanja i stalan fokus na „njega“ kojeg ona treba shvatiti, jer ako ga shvati, možda bi mu mogla pomoći i onda bi on napokon mogao biti ona najbolja verzija sebe u kojoj oboje toliko uživaju. Ali to je nemoguće. Nemoguće je vidjeti cjelinu koja ne nepostoji. Moguće ju je jedino popunjavati vlastitim vizijama, a to iziskuje puno energije koja odlazi na misli i fantazije.
Osoba koja ima neki ozbiljan poremećaj, naročito iz narcističnog ili borderline spektra, često kao odrasla osoba zna da nešto s njom nije u redu i zato troši veliku količinu energije da se prikaže u najboljem mogućem svjetlu. I da, to može biti izrazito privlačno i intenzivno. Može se činiti poput droge na koju se navučete, a onda odjednom droge nestane i preko noći se nađete u krizi.
Još jedan dio snažnog intenziteta toksičnih veza čini to što je osobi koja ima psihičko oštećenje koje je teško ili nikako popravljivo, osoba sa zdravom psihom izrazito potrebna. Potrebna joj je zbog veće psihičke stabilnosti koju ima uz nekog tko je stabilniji od nje i potrebna joj je zato što vezu sa psihički zdravom osobom shvaća kao dokaz da je i ona psihički zdrava.
Ta velika potreba se često brka s ljubavlju. Ako vas netko jako treba, to ne znači da vas i jako voli. Ako je u pitanju osoba s poremećajem ličnosti, da, moguće je da vas voli, ali na svoj način, odnosno, onim dijelom sebe koji je ostao sačuvan, koji je zdrav i koji može voljeti. Ali to nikada ne može biti cjelovita ljubav, jer cjelovite osobe koja bi vas voljela nema.
Najveći problem kod prekidanja toksičnih veza je taj što kod psihički zdrave osobe postoji ta „navučenost“ na pokušavanje razumijevanja partnerove kontradiktorne ili nejasne psihe. Ali nema se tu što razumjeti. Ne razumije ni on sam sebe. Nema odgovora, jer odgovor nije logičan i smislen. I upravo to odustajanje od logičnosti i smisla je teško.
Baš kao što postoji prirodna tendencija uočavanja smislenih oblika u „Rorschachovom testu mrlja“, tako postoji i prirodna tendencija uočavanja smislenih uzoraka u psihi koja je nedovršena i nejasna. Teško je odustati od nagađanja cjeline, od ulaganja svojih misli, emocija, fantazija, u popunjavanje onog što nedostaje.
Zato je kod prekidanja toksičnih veza izrazito važno kontinuirano i planski preusmjeravati pažnju na nešto dugo. Ako to ikako može biti nešto što je vama vrijedno, neka ambicija, izvrsno. Mogu to biti i potencijalni novi partneri. Bilo što! Samo da postepeno prestane ulaganje energije u rješavanje zagonetne psihe partnera koja vas ostavlja bez odgovora samo zato što odgovora zapravo ni nema.
Tomica Šćavina
Objavljeno u časopisu Sensa