Biti ili ne biti, pitanje je sad. Vječna Hamletova dilema na nekom nivou zapravo je dilema svih nas koji želimo sve više biti, sve više živjeti u skladu sa svojim bićem, umjesto da smo upravljani onim što nam je zacrtala sudbina. Više biti znači više osjećati i doživljavati, a više osjećati i doživljavati znači više živjeti. I, iako bismo svi vjerojatno radije odabrali za života više živjeti, kako bismo to mogli, neminovno se moramo suočavati sa svojim “sudbinama”.
“Dok podsvjesno ne učiniš svjesnim, ono će ti upravljati životom i to ćeš nazivati sudbinom”, jezgrovito je izjavio Jung.
Sudbina. Ono što nismo birali, već smo dobili rođenjem i odrastanjem u svojim primarnim obiteljima. Usvajanje vjerovanja da smo prije rođenja svoje roditelje i mjesto rođenja sami odabrali dvosjekli je mač. S jedne strane daje osjećaj smisla i pomaže da prihvatimo okolnosti u kojima smo odrastali, a s druge strane stvara osjećaj odgovornosti za ono za što nismo i ne možemo odgovorni.
Zašto bi netko sam birao zlostavljanje u obitelji? Ta ideja zasluge za okolnosti na koje kao nemoćna djeca uopće nismo mogli utjecati, vodi u samookrivljavanje i opravdavanje svega lošeg što se događalo nekakvom univerzalnom pravdom. Puno je iskrenije priznati da ne znamo kako je nekome namijenjena ova, a nekome ona “sudbina”.
Umjesto osjećaja krivnje radi loših uvjeta odrastanja ili osjećaja privilegiranosti radi dobrih uvjeta, priznanje da ne znamo kako je nekome namijenjena ova, a nekome ona “sudbina”, otvara vrata solidarnosti. Svi smo ljudi i zajedničkim snagama možemo stvarati što kvalitetnije društvo u kojem će u budućnosti onih s “lošom sudbinom” biti što manje.
Svi mi koji smo okrenuti osobnom razvoju najprije se koprcamo u svojoj sudbini i pokušavamo se iz nje istrgnuti osvještavajući sve ono podsvjesno što su obiteljski odnosi i svijet ugravirali u nas i ostavili nam u naslijeđe u vidu samoispunjavajućih proročanstava. A kad napravimo neki značajan pokret izvan zadane putanje i ne pristajemo na povratak na staro, nastupaju neočekivane promjene.
Značajna promjena nabolje je jedna vrsta testa za sve značajne odnose. Ako ste zadovoljni sobom, ako vam se otvaraju nove životne mogućnosti, ako imate osjećaj da ste pronašli ljubav svog života, ako vam cvjeta posao… vrlo vjerojatno se nekim ljudima koji vas okružuju to neće svidjeti. Možda se neće svidjeti upravo onima od kojih očekujete najveću podršku.
To može biti partner koji se navikao osjećati snažnijim od vas, pa mu vaša nova snaga smeta. To može biti prijateljica s kojom ste navikli dijeliti emotivne probleme, pa joj vaša lakoća smeta. Ili poslovni partner koji je navikao osjećati se uspješnijim od vas, pa mu vaš uspjeh smeta. Iako svakome od nas na putu pozitivne transformacije treba podrška, osjetite li da vas netko pokušava zaustaviti, usporiti ili srušiti, važno je to uzeti za ozbiljno. Jer, ostanete li izloženi takvom utjecaju, možda ćete zaista zastati, srušiti se, odustati.
Kad naviknemo vjerovati u nečije dobre namjere, njenu ili njegovu perspektivu skloni smo primati duboko u sebe, bez puno propitivanja i filtriranja. Taj kanal povjerenja jedna je vrsta brzog vlaka do srca. Izgubiti tu dimenziju povjerenja od strane bliskih ljudi koji su nas do jučer u toj istoj dimenziji povjerenja podržavali, nije lako.
Taj gubitak ne mora značiti gubitak odnosa u cijelosti, ali ako svoju pozitivnu promjenu želimo zadržati i nastaviti, svakako znači gubitak dijela odnosa. Onog dijela koji nas čini izloženima u povjerenju da ćemo biti podržani.
Kad se mijenjamo, potrebna nam je podrška, jer nas balansiranje između starog koje napuštamo i novog koje naslućujemo čini krhkima. Ako te podrške nema, možemo potražiti podršku od stručne osobe ili se otvoriti mogućim novim podržavajućim odnosima. A prije svega, važno je suzdržati se od izlaganja u odnosima koji novonastalu sreću i zadovoljstvo ne podržavaju.
Zavist je prirodna ljudska emocija. No, kako je toliko osuđivana i etiketirana, vrlo teško je jedni drugima priznajemo. Kad smo s tom emocijom “na ti”, onda možemo prepoznati osjećaj manje vrijednosti zato što nismo ono što netko drugi jeste ili zato što nemamo ono što netko drugi ima. Kad smo sa zavišću “na ti”, možemo prijateljici reći: “Mrzim te, i ja bih tako” i nasmijati se. Kad smo sa zavišću “na ti”, možemo nekome tko je uspješniji od nas reći: “Svaka čast”, a zatim se zapitati što možemo napraviti kako bismo i sami postali uspješniji.
Kad smo sa zavišću “na ti”, nismo preplavljeni osjećajem manje vrijednosti koji nam je promakao ispod radara, već priznajemo frustraciju, nosimo se s njom i u stanju smo upotrijebiti je kao gorivo za pozitivnu transformaciju. Iako nekima nije lako prepoznati svoj osjećaj manje vrijednosti i obuzdati zavist od narušavanja vrijednih odnosa, to ne znači da s njima trebamo “suosjećati” i puštati ih da nas ruše ne bi li održali staru, poznatu povezanost u kojoj u zadovoljstvu sobom i svojim životom nitko ne strši.
Napustiti određenu dimenziju povezanosti u povjerenju ili, ako je to nužno, izaći iz odnosa sasvim, može se činiti okrutnim. No, i rušilački pokušaj onemogućavanja pozitivne transformacije partnerice, prijateljice, suradnice, je okrutan. I zaštita od toga, koliko god se mogla činiti okrutnom, zapravo je samo prirodna samoobrana. Samoobrana koja štiti ono bolje i kvalitetnije, ono što znači više života, ono što znači više bivanja.
Biti ili ne biti, pitanje je sad. Ponekad, kako bismo više bili, od nekih ljudi se moramo odmaknuti. Neke bliske kontakte izgubiti. Neke dimenzije odnosa napustiti. I iako je riječ o gubitku, to je najsmisleniji gubitak koji možete odabrati. Jer, ostajati na mjestu radi tuđe zavisti ne doprinosi nikome. Zavist se hrani osjećajem kontrole nad drugim i zavidnu osobu zadržava na svom poznatom, dobro ukopanom mjestu. A pozitivna transformacija drugog time biva ograničena ili narušena. Zato je pozitivnu transformaciju potrebno zaštititi i izlagati je samo podržavajućim odnosima.
Ponekad je gubitak odnosa ili neke dimenzije odnosa nužan kako bismo se na novom nivou vratili sebi. Ponekad je gubitak odnosa ili neke dimenzije odnosa nužan kako bismo mogli nastaviti dalje, prema životu koji nas inspirira da na što više bivanja.
Tomica Šćavina
Objavljeno u magazinu Sensa