O narcizmu se zadnjih dvadeset godina dosta pisalo. Uglavnom su to članci s otvorenom osudom ili s pokušajem prikrivanja osude spram ljudi koji su osuđeni na život s visokom dozom narcizma. Ponekad ćete naići na stručni članak u kojem ima empatije spram boli s kojom se ljudi s visokom dozom narcizma nose, jer je njihova bol zaista velika. No, zalijevanje narcizma empatijom u bliskim odnosima ne vodi nikuda, jer je ljudima s visokom dozom narcizma empatija ulaznica u emotivni svijet drugoga, ulaznica koja otvara kanal iskorištavanja.
No, krenimo otpočetka… Što je uopće narcizam?
To je dimenzija ličnosti koja je kod nekih ljudi izrazito snažna, a najlakše ju je opisati kao samoljublje utemeljeno na fantazijama o svojoj moći, ljepoti ili uspjehu, a ponekad i o beskrajnoj ljubavi koja bi napokon iscijelila bol.
Naravno da ćemo svi ponekad maštati o tome da imamo nešto što nemamo ili da možemo nešto što ne možemo. Ali, kod ljudi s visokom razinom narcizma, to je dnevna rutina, to je nešto što im treba kako bi se odmakli od onog što zaista osjećaju prema samima sebi, a to je sve samo ne ljubav.
Fantazije su prirodan, instinktivan pokušaj iscjeljenja povreda koje su započele vrlo rano, prerano da bi se išta moglo napraviti, osim razviti snažne obrane od kontakta. Fantazije su jedna vrsta postolja na koje se osoba s visokom dozom narcizma penje i uzdiže iznad drugih, težeći se pokazati boljom, važnijom, ljepšom, moćnijom od drugih.
Ako ste se ikada zaljubili u nekog s visokom dozom narcizma, onda znate koliko je to bolno. Vaša divna ljudska vrlina, empatija, odjednom postaje vaša slabost. I ona ostaje vaša slabost sve dok ne iscijelite vlastitu povredu, osvijestite i osnažite svoje granice shvaćajući da on (ili ona) koji iskorištava empatiju ne zaslužuje empatiju, iako je tako snažno, magnetično, treba.
Stavljajući na prvo mjesto njega, gubite sebe. Za vas je to poznata dinamika iz djetinjstva – izgubiti sebe, zaboraviti sebe, ne pobrinuti se za sebe, nego uvijek najprije za drugoga. A i za njega je to poznata dinamika iz djetinjstva. Majka koja će zaboraviti na sebe kako bi se sasvim dala sinu, iako to sin nikada nije tražio ni trebao. Sin je trebao majku koja je osoba, a ne majku koja postoji samo kao instrument za ispunjenje potreba.
Zbog tolikog “davanja” i te silne, netražene požrtvovnosti majke, sin je do kraja života zadužen. On “voli” majku jer je toliko dala, jer je toliko za njega napravila, jer ga “voli” onako kako ga nijedna žena nikada neće voljeti. Možda jedino neka koja će do te mjere izgubiti sebe da će to biti slično majčinoj “ljubavi”. I ta kemija zaista može biti snažna. On je toliko navikao da se sve vrti oko njegovih potreba, a ona je toliko navikla da se njene potrebe tretiraju kao da ni ne postoje.
Ovu dinamiku je najlakše opisati kroz usporedbu s dvije puzzle. Jedna savršeno paše u drugu. Jednoj fali dio, a druga ima višak, ispupčenje. On je u bliskom odnosu navikao ne poštivati granice jer ga nitko nije naučio da granice postoje. Pridodno mu je rasprostranjivati se na drugoga, uzeti za sebe, on jednostavno ima osjećaj da mu to pripada. A njoj je prirodno dati, pustiti da joj se oduzme, ne tražiti za sebe.
Narcizam se jako teško mijenja. Ponekad i nikako, ovisi koliko ga ima. I zato je najveća zamka ovakvih odnosa upravo u očekivanju žene da se on ipak promijeni. No, promjena nije stvar volje. Promjena je stvar kapaciteta i spremnosti na promjenu. A muškarac s visokom dozom narcizma je tu uskraćen, jer ima vrlo malu sposobnost samorefleksije, a upravo samorefleksija je nužna da bi se napravio neki pomak.
Kako bi došlo do pomaka, on se treba suočiti s ogromnom količinom srama jer nije moćan, bogat, uspješan, važan, poseban… Sve ono što ga izdiže iznad drugih zapravo je utemeljeno na sramu zbog osjećaja nevažnosti, bezvrijednosti, nevidljivosti. Jer, on takav zapravo svojoj majci i jeste bio. Stvaran on nije bio bitan. Bio je bitan “mamin sin”.
Sram se liječi jedino postepenim izlaganjem. Razotkrivanjem. A to je za muškarca s visokom dozom narcizma izrazito težak proces i mali je broj onih koji će u terapiji dovoljno dugo ostati da dođe do značajnijih promjena.
S druge strane, za ženu s viškom empatije, proces je suprotan – one prvenstveno trebaju početi vidjeti sebe važnima i dragocjenima, trebaju naučiti zadržati svoju životnu energiju za sebe i svoje životne ciljeve, a svoju empatiju usmjeriti prema vlastitim povredama i vlastitoj životnoj priči. Ono što im najviše treba je zapravo – iscjeljenje svojih osobnih granica kako se više nitko ne bi mogao uvući unutra, u njihov sistem, kroz kanal povjerenja sve do esencije. Jer, na žalost, tome muškarac s visokom dozom narcizma teži. Teži doći što bliže, kako bi ostvario ljubav. Ali onu ljubav na koju je navikao od malena. Ljubav u kojoj on uzima, a ona daje i nestaje.
Sve je to učenje. Učenje o sebi, o svojim granicama, o onom što nam je dano ili što nam nije dano u našim primarnim obiteljima. Zato, ako ste na meti ili ste nekada bili na meti muškarca s visokom dozom narcizma, ta meta ste postali s razlogom. U vama postoje povrede i slabosti kojima trebate posvetiti pažnju. Nitko nije važniji od vas samih. Sa sobom ste oduvijek, sa sobom ćete ostati do kraja. Budite tu za sebe. Nemojte se iznevjeriti.
Tomica Šćavina
Objavljeno u magazinu Sensa.