Za mnoge ljude hrabrost znači borbenost, skrivanje slabosti i sklonost uzbuđenjima. Međutim, postoji i sasvm drugačija vrsta hrabrosti koja je utemeljena na upoznavanju i prihvaćanju svoje ranjivosti, svog senzibiliteta. Takva hrabrost omogućuje bliskost i kvalitetno doziranje životnih uzbuđenja.
Kada spomenemo riječ odrastanje, prvo što nam pada na pamet je djetinjstvo, tinejdžersko doba i možda adolescencija. Čini se da je tu kraj. Odrastanje je završilo i počinje doba ozbiljnosti, odraslosti.
Međutim, ono unutarnje, emotivno odrastanje s adolescencijom ne završava, nego, mogli bismo reći, na jedan novi način, tek počinje. Tek u kasnim dvadesetima, tridesetima ili četrdesetima imamo dovoljno razvijenu svijest da možemo otkriti kakvu sliku svijeta i sebe samih smo usvojili unutar obitelji i koliko nam ta slika pomaže, a koliko odmaže da ostvarimo ono što želimo.
Uz mnoge druge promjene, emotivno odrastanje zahtjeva i promjenu u shvaćanju riječi “hrabrost”. Za većinu ljudi hrabrost znači borbenost, ne pokazivanje slabosti, pozitivno razmišljanje, usmjerenost prema budućnosti. Takva hrabrost iskrsava tijekom djetinjstva spontano, impulzivno, kao jedna od karakteristika ličnosti i u toj hrabrosti nema ništa loše. Dapače. Ona pomaže u emotivnom preživljavanju, omogućuje automatsku izgradnju obrana, štiti, a ujedno daje snagu za put u bolju budućnost.
Međutim, u odrasloj dobi kada počinje svjesno emotivno odrastanje, takva hrabrost postaje slijepa ulica. Stalno gledanje u svjetlo na kraju tunela nas čini slijepima za tamu koja nas okružuje. Stalno inzistiranje na snazi, pozitivi, gledanju prema naprijed nam onemogućuje da istražimo i priznamo si kako se zapravo osjećamo i kakve misli nas drže zarobljenima u neugodnim ili teškim emotivnim stanjima. Carl Gustav Jung je to jako lijepo opisao u samo jednoj rečenici: “Sve dok ne osvijestite podsvjesno, ono će vam upravljati životom i vi ćete to nazivati sudbinom”.
“Nova hrabrost” se temelji na upoznavanju tame, na upoznavanju podsvijesti, a to je sasvim suprotan proces od onog na kojeg se navikavamo borbenošću, pozitivnošću, ne dopuštanjem slabosti i stalnim upiranjem pogleda u svjetlu budućnost. U odrasloj dobi, kako bismo pokrenuli proces emotivnog sazrijevanja, umjesto borbenosti nam treba priznavanje slabosti, umjesto opsesivne pozitivnosti, treba nam priznavanje negativnosti, a umjesto stalnog upiranja pogleda u svijetlu budućnost, treba nam pogled u tamne, neugodne periode prošlosti.
Ova “nova hrabrost” je obrnuta ili suprotna u odnosu na “staru hrabrost” na puno različitih načina. Ona ne dolazi “iz glave” – ne možemo je stvoriti odlučnošću i mentalnim procesima. Zapravo, ne možemo je stvoriti uopće. Ono što možemo je dopustiti joj da se sama oslobađa iznutra, iz skrivenih emotivnih dubina koje tek trebamo upoznati.
Lako je smetnuti s uma da prije hrabrosti uvijek postoji strah. Hrabrost nema smisla ako nema straha. Hrabri smo onda kada se suočavamo sa strahom, kada donosimo neku odluku ili ustrajemo u nečemu iako je strah prisutan. Dok se “stara hrabrost” temelji na negiranju straha, svojevrsnom “preskakanju” emocije straha u stanje kontrole ili adrenalinske pobuđenosti, “nova hrabrost” se temelji na priznavanju straha i učenja od njega.
Strah je itekako važan i potreban osjećaj. Bez njega ne bismo mogli preživjeti. Na temelju straha učimo da ne smijemo gurati prste u utičnicu ili prelaziti cestu dok je na semaforu crveno. Na temelju straha procjenjujemo tko je opasan, a tko ne, trebamo li se boriti ili bježati. Kada nismo “u dobrim odnosima” s osjećajem straha, kada ga ne prepoznajemo u sebi ili ga odbacujemo jer ga doživljavamo kao znak slabosti, onda strah buja u svojim puno težim oblicima: u anksioznosti ili napadima panike.
Za “novu hrabrost” nam treba priznanje da se bojimo svega čega se bojimo. To se naročito odnosi na ljude koji su nas u prošlosti povrjeđivali, a kojima nismo htjeli priznati moć da nas povrijede. Osim toga, to se odnosi i na strah od vlastitih stanja i osjećaja, od onog podsvjesnog što iznutra naslućujemo, a može se činiti zastrašujuće snažnim, tamnim ili bolnim. Priznanje i upoznavanje ovih strahova nam može omogućiti da se s tim strahovima počnemo bolje nositi, a samim time nam otvoriti i put prema “novoj hrabrosti”.
“Nova hrabrost” je hrabrost za unutarnje osluškivanje i razotkrivanje svoje emotivne istine koja je uvijek subjektivna. Kada bi je više ljudi potvrdilo i reklo: “Da, ti osjećaš to i to i imaš se pravo tako osjećati”, mogli bismo govoriti o nekoj objektivnosti. Ali to se nikada neće dogoditi – prvenstveno zbog toga što se nećete dubinski emotivno otvarati velikom broju ljudi kako biste dobili “objektivno mišljenje”, a osim toga, vjerojatnost da bi vas ti ljudi savršeno doživjeli i razumjeli, bez potrebe da promijene vaše stanje ili da vas “izvuku”, je ravna nuli. Vaša subjektivna, emotivna istina je samo vaša, ali to ne znači da nije stvarna.
“Nova hrabrost” je hrabrost za življenje osobne, intimne, subjektivne emotivne istine u kojoj ste sami. “Nova hrabrost” uključuje i stalno izlaganje sebe na nove načine, izražavanje unutarnjih slojeva samoće za koje ste smogli hrabrosti izložiti ih – kroz komunikaciju s bliskim ljudima, kroz kreativnost ili na neki treći način. Dok vas “stara hrabrost” čini očigledno snažnima, pa možda i izaziva divljenje zbog borbenosti i prkošenja životnim teškoćama, “nova hrabrost” je tihi, unutarnji proces za kojeg mogu znati jedino najbliži.
“Staru hrabrost” možemo nazvati sjajnim poklopcem za tamu podsvijesti koji je ujedno i štit od svijeta i ljudi koji povrjeđuju, dok “nova hrabrost” izvire iz tame podsvijesti i polako, uz brojne osvještavajuće spoznaje, topi štit koji je s vremenom postao teret. Živimo u svijetu dualnosti i potrebna nam je cjelina – upoznavanje sebe u strahu i u hrabrosti, upoznavanje sebe iznutra kako bismo mogli doživljavati svijet izvana, upoznavanje svoje podsvijesti da bismo mogli svjesno stvarati život u kojem se osjećamo kao stvaratelji.
Tomica Šćavina, lipanj 2015.
Kolumna je objavljen u magazinu Sensa.