Želja da budemo dobri i da imamo pozitivnu sliku o sebi sasvim je prirodna, međutim, ako se ne usuđujemo sagledati svoju “lošu” stranu, onda ne možemo zaista biti dobri i zaista raditi dobro drugima. Ono “loše” će preuzimati kontrolu, jer je odbačeno. A ono što je odbačeno ne nestaje, već upravo suprotno – buja i jača sve dok ne shvatimo da nešto nije u redu.
Dok smo bili djeca, učili su nas da budemo dobri. I svima nam se sviđao osjećaj da smo dobri, prihvaćeni, da je s nama sve u redu. Dobrota je i u odrasloj dobi jedan od najljepših i najtoplijih osjećaja ili stanja, nije važno kako ga klasificiramo, važno je to da je riječ o univerzalno dobrom osjećaju koji nam svima godi. Međutim, naučena dobrota, kako bi nastavila biti dobrota, mora doživjeti transformaciju. U protivnom ona postaje oruđe za negiranje sveg onog “lošeg” što u sebi ne želimo vidjeti. A svi u sebi imamo nešto “loše”, jer smo svi u životu imali više ili manje iskustava koja su neugodna, traumatična, povrjeđujuća i ta iskustva nas, po zakonu prirode, mijenjaju na lošije.
Neki misle da je to moguće izbjeći. Primjerice, žena koja je imala strogu, kontrolirajuću i okrivljujuću majku može misliti kako je loša iskustva u djetinjstvu nisu okrznula, jer ona radi sve suprotno od svoje majke – prema svojoj djeci je izrazito pažljiva, nježna, nikada ih ne napada i ne okrivljuje. Međutim, žena koja je prošla takav tretman od strane svoje majke lako će prema svojoj djeci biti suviše popustljiva, tapkat će oko njihovih osjećaja i zanemarivati svoje potrebe, što djecu opet čini “lošima”, jer uče da potrebe drugih nisu važne, da će dobiti sve što požele, da drugi oko njih trebaju titrati i podilaziti im.
Riječi “dobro” i “loše” ovdje treba uzeti s rezervom jer u životu ništa nije crno-bijelo, a i sve ono “loše” ima svoju drugu stranu. Na primjer, djevojčica koja iz usamljenosti bježi u maštu koja je zapravo sjemenka za buduću umjetničku crtu u njoj. Ili dječak kojeg otac tuče, pa jednog dana postane policajac koji od obiteljskog nasilja spašava druge. “Dobro” i “loše” su površne kategorije koje su savršeno prikladne za dječje mogućnosti poimanja svijeta, ali za odrasle one su nedostatne i moraju prerasti u složenije oblike shvaćanja onog dobrog i onog lošeg, kako u nama samima, tako i u drugima i općenito u svijetu.
Želja da budemo dobri i da imamo pozitivnu sliku o sebi je sasvim prirodna, međutim, ako se ne usuđujemo sagledati svoju “lošu” stranu, onda ne možemo zaista biti dobri i zaista raditi dobro drugima. Ono “loše” će preuzimati kontrolu, jer je odbačeno i potisnuto, a ono što je odbačeno i potisnuto nikada ne nestaje, već upravo suprotno – buja i jača sve dok ne shvatimo da nešto nije u redu, da nešto moramo promijeniti kako bismo izgubljene, odbačene dijelove sebe pronašli i osjetili se cijelima.
Nismo krivi za to što smo loši. Loš je svijet, pa smo loši i mi. Ne u cijelosti, naravno, nego u nekom dijelu. U onom dijelu koji je recimo bio nezbrinut, pa će opteretiti supruga potrebom da se materijalno pobrine za nas. Ili u onom dijelu u kojem smo od malena obezvrjeđivani, pa zbog zavisti ne trpimo tuđu sreću i uspjehe. Ili u onom dijelu u kojem preziremo slabost kolega na poslu, jer su naše slabosti u djetinjstvu tretirali s prezirom. Ili u onom dijelu u kojem zbog vlastitih nesigurnosti narušavamo stabilnost i samopouzdanje drugih. Varijacija na temu je puno.
U cijeloj toj križaljci emotivnog povrjeđivanja koja je u životu neizbježna, nitko nije kriv, iako je osjećaj krivnje upravo ono što najviše želimo izbjeći izbjegavajući pogledati u “loše” dijelove sebe. Ili, možemo reći, krivi smo jer je i svijet kriv. Krivi smo jer je ljudska priroda kriva. No, takav način razmišljanja je destruktivan i ne može nam donijeti ništa dobro. Ako je sve tako krivo, logično je zaključiti da nitko zapravo nije kriv za to što je “loš”. “Loš dio” je direktan proizvod onog lošeg što nam je svijet dao i onog što smo, posljedično, iz neznanja o tome kako nas je to oblikovalo, kasnije kroz život odabirali.
To, naravno, ne znači da to mora ostati tako. Dapače. Ako smo u stanju “loše dijelove” priznati i sagledati bez zgražanja, moraliziranja i samokritiziranja, tek onda s njima možemo nešto napraviti. S prihvaćanjem i sagledavanjem “loših dijelova sebe” prestaje potiskivanje koje “loše dijelove” drži pod pritiskom zbog kojeg oni, kao vulkani, svako malo eruptiraju i nama i drugima oko nas rade probleme.
Carl Gustav Jung je izjavio “Radije ću biti cjelovit, nego dobar”. Mnogi od nas odabiru “biti dobri”, nauštrb cjelovitosti koja bi uključivala i “loše dijelove”, i destruktivne obrasce, i sve ono što je istinito i stvarno, neovisno o tome želimo li u to pogledati ili ne. Međutim, u tom slučaju smo poput restauratora koji je osuđen na popravljanje freske koja se stalno raspada. Stalno branjenje pozitivne slike o sebi pred samima sobom i pred drugima oduzima energiju, kao što energiju oduzima i stalno potiskivanje “loših dijelova sebe”. Zato je restauriranje slike o “dobrom sebi” posao bez kraja koji nam ne donosi baš puno dobrog osjećaja.
Ne možemo bez svojih “loših dijelova”. Oni su tu, neosviješteni ili osviješteni. I mogu se transformirati u pravcu dobrote tek nakon što ih prepoznamo, a zatim i prihvatimo potisnute osjećaje na kojima su utemeljeni – zanemarenost, nevažnost, bezvrijednost, nevidljivost, neželjenost… Upoznavanje sebe je ključ za otvaranje vrata dobroti i dobrim osjećajima koje dobrota donosi. Upoznavanje sebe je dragocjenost sama po sebi.
Tomica Šćavina
Kolumna je objavljena u magazinu Sensa u kolovozu 2018.