Smisao mržnje i zavisti – Tomica Šćavina

Smisao mržnje i zavisti

Mržnja i zavist su najodbačeniji osjećaji. Toliko su odbačeni da su prozvani smrtnim grijesima. No, koja je njihova stvarna uloga? I što možemo učiniti kako bismo bolje prepoznali mržnju i zavist, kako u sebi, tako i u drugima? “Poznavanje vlastite tame najbolji je način za nošenje s tamom u drugima” – C. G. Jung

Što biste rekli kad bi vam netko rekao da je mržnja izrazito koristan i važan osjećaj? Sigurna sam da bi mnogi od vas rekli kako je takvo razmišljanje pogrešno i štetno. Sigurna sam da bi mnogi od vas rekli kako ni ne znaju kakav je to osjećaj, jer nikoga ne mrze. Sigurna sam da bi se mnogi od vas zbog zbog toga što ne poznaju mržnju osjećalo dobrima i zapravo puno boljima od onih koje “muči mržnja”.

Da, mržnja zaista može biti unutarnji mučitelj koji vodi u trajno nezadovoljstvo i ogorčenost. No, je li to zato što je mržnja loša i ne smijemo je osjećati ili je to zato što je ne razumijemo i ne prepoznajemo?

Ovo drugo. Mržnja, baš kao i zavist, toliko su odbačeni osjećaji da su trajno etiketirani kao smrtni grijesi. I naravno da ih ne smijemo osjećati. Trebamo ih se bojati i, ako ih osjetimo, moramo ih svom silom pokušati sakriti, kako od drugih, tako i od sebe samih.

A ono što je odbačeno preuzima kontrolu. To je istina o kojoj se malo zna. I kada su mržnja i zavist – koji jesu mračan, ali prirodan dio ljudskog funkcioniranja – odbačeni, oni preplavljuju i vladaju.

Portali su puni “hejtera”, ratovi se vode radi mržnje prema onima “druge” nacije ili vjere. Zavist vitla društvom namećući standarde izgleda, bogatstva, uspjeha, veličajući slavne samo kako bi bilo što slađe srozati ih. Toliko lošeg proizlazi iz zabrane upoznavanja i istraživanja osjećaja zavisti i mržnje.

To, naravno, ne znači da zagovaram pljeskanje onima koji iz mržnje i zavisti povrijeđuju. Zagovaram znanje o ulozi ovih osjećaja, zagovaram njihovo priznavanje i istraživanje ne bi li izgubili tu destruktivnu moć koja raste iz njihovog zatiranja i odbacivanja.

Mržnja je u svom temelju protektivan osjećaj. Mržnja izgovara: ovo ne dolazi u obzir, ovo ne smije postojati, ovako ne smije biti. Ako osjećamo mržnju spram nacizma, pedofilije ili mizoginije i ako znamo da je s tom našom mržnjom sve u redu, ta mržnja nas osnažuje. Osnažuje nas za jasno zauzimanje stavova, za povlačenje crte između sebe i predmeta mržnje.

U osjećaju mržnje nema ničeg lošeg. Ono loše proizlazi iz nemogućnosti baratanja tom moćnom unutarnjom energijom. Ono loše proizlazi zbog nemogućnosti prepoznavanja te energije, kako u sebi, tako i u drugima. Ono loše proizlazi iz nemogućnosti jasnog imenovanja da smo izloženi nečijoj mržnji. Iz nemogućnosti jasnog imenovanja da netko ili nešto u nama budi mržnju. Iz nemogućnosti jasnog imenovanja osjećaja koji je prirodan i koji je u ljudskom rodu prisutan kao ultimativna mjera samozaštite.

Slični problemi proizlaze iz nedovoljnog poznavanja i razumijevanja osjećaja zavisti. Ne prepoznajemo je ni u sebi ni u drugima.

Zavist ima puno lica i lako ju je pokazati jedino kad je malena i kad je uložena u iskreno povezivanje; na primjer: “Joj, baš ti zavidim na tom godišnjem”. No, dublju zavist nije tako lako prepoznati. Recimo, ako se netko ne može povezati s vašom radošću, nego je ignorira ili, čim je primjeti, počne pričati o teškim temama. Ako netko “slučajno” nije prisutan baš kad slavite svoj veliki uspjeh. Ako imate osjećaj da vas netko ograničava, spušta, ne da vam da imate dovoljno slobodnog vremena da se bavite onim što volite. Sve su to oruđa zavisti.

Kad vam netko zavidi, taj netko želi da imate manje ili da vas bude manje. I ako je ta zavist usmjerena prema nečem konkretnom, recimo prema imovini, izgledu ili uspjehu, lako ju je prepoznati. Puno je teže prepoznati onu otrovniju zavist koja teži tome da imate manje kvalitetnih odnosa, manje mira, manje kreativnosti, koja teži tome da da imate manje sebe.

Teže ju je prepoznati, jer tako nešto ne razumijemo i ne očekujemo, a naročito ne očekujemo od bliskih ljudi.

No da, zavisti je u ovom svijetu puno, baš kao i mržnje. I ti osjećaji neće nestati ako ih zabranimo ili etiketiramo lošima. Dapače, radit će nered baš zato što ih ne želimo vidjeti, baš zato što bismo najradije da ne postoje.

Predložit ću nešto što će se u prvi mah činiti bizarno. Zamislite kako bi bilo kad bi se razotkrivanje zavisti ili mržnje nagrađivalo. Baš kao u filmovima kad alkoholičar po prvi put dođe u grupu na liječenje i kaže: “Ja sam taj i taj i ja sam alkoholičar”. I nakon toga, baš zato što se razotkrio, svi ga podržavaju.

Zamislite kad bi neka žena mogla reći prijateljici: “Danas sam otkrila da imam želju uništiti odnos između tebe i Marine, jer ste tako lijepo povezane”. I zamislite da nakon toga nema nikakvih štetnih posljedica, već dapače, dobije pljesak i podršku. Dakle, da razjasnim – ne bi se nagrađivala želja za uništenjem, već razotkrivanje. Razotkrivanje u slabosti, u vlastitom osjećaju manjkavosti ili manje vrijednosti iz koje zavist i želja za uništenjem proizlaze.

To je, naravno, prije ideja za neki utopijski roman, nego za realnost, no ako se uživite u ovu priču, možete zamisliti kakva bi to promjena bila. Prepoznavanje, istraživanje i imenovanje onih najmračnijih sila ljudskog roda čini nas boljim ljudima.

Kao što bi Jung rekao: “Ne postaje se prosvijetljen zamišljanjem figura od svijetla, već osvješćivanjem mraka”. Ili, također Jung: “Poznavanje vlastite tame najbolji je način za nošenje s tamom u drugima”.

Tomica Šćavina

Objavljeno u časopisu Sensa

Podijeli
© 2021 Tomica Šćavina - Upoznajmo ljudsku prirodu