Prihvaćanje nepromjenjivog – Tomica Šćavina

Prihvaćanje nepromjenjivog

Prihvaćanje. Tema koja zvuči dobro, prijateljski, kao nešto čemu bismo trebali težiti. Trebali bismo prihvatiti obiteljske okolnosti iz kojih smo potekli, mjesto na Zemlji na kojem smo se rodili, život općenito u svim onim aspektima koje za sebe nismo mogli birati. Trebali bismo prihvatiti „karte koje su nam podijeljene“ i odigrati igru života najbolje što možemo.

Koliko god ispravno zvučalo, to nije ni jednostavno ni lako. Prihvaćanje je proces. No, prije nego što se posvetimo samom procesu, želim razjasniti nešto u vezi same riječi prihvaćanje.

Ova riječ ima pozitivnu, afirmativnu konotaciju i jednu emotivnu notu koju bismo mogli opisati gestom raširenih ruku ili spremnosti na zagrljaj. Kad je riječ o lošim ili nesretnim životnim okolnostima, naravno da nam je pomisao na ovakvu vrstu prihvaćanja odbojna.

Primjerice, prihvatiti da vam je otac bio hladan i kažnjavajući, a majka u ulozi žrtve… To baš i ne inspirira na prihvaćanje, zar ne? Zvuči kao da biste trebali prihvatiti njih kakvi jesu i samim time priznati da je to na neki način u redu, pomiriti se s tim.

Zato bi umjesto prihvaćanje možda bolja riječ bila priznanje. Priznati činjenice. Realnost. Istinu kakva jest. „Trava je zelena.“ „Zemlja se vrti oko Sunca.“ „Moj otac je bio hladan i kažnjavajući, a majka u ulozi žrtve.“

Ovakvo priznanje nema pozitivnu konotaciju kakvu ima riječ prihvaćanje. Ovakvo priznanje je neutralno. I do te neutralnosti nije lako doći, jer se odnos s hladnim i kažnjavajućim ocem i majkom u ulozi žrtve sastoji od lepeze loših iskustava i možda ponekim dobrim dobrim iskustvima.

Neutralnom priznanju da nas je oblikovalo sve ono što nismo mogli niti birati niti promijeniti prethodi puno rada na sebi. Što su lošiji bili uvjeti u kojima smo odrastali, to nam treba više vremena i više rada na sebi da si priznamo sve ono što je nekada činilo našu stvarnost.

Ovako to obično biva… U dvadesetim godinama, kad obično odlazimo od roditelja, skloni smo vjerovati da nas okolnosti u kojima smo odrasli nisu značajno oblikovale. Ono loše želimo ostaviti iza sebe i usmjeriti se na budućnost. „Što je bilo, bilo je“.

Na žalost, mnogi ostanu u ovoj fazi do kraja života. Vjeruju da su odlaskom iz roditeljskog doma „nadrasli“ sve one „dječje boljke“ i ne žele se osvrtati. Na tom naizgled sigurnom mjestu samima sebi se čine zrelijima i boljima od onih koji istražuju kako ih je prošlost oblikovala. Samim time ostaju oblikovani, ostaju ograničeni onim iskustvima, onim odnosima, onim obrascima ponašanja u koja odbijaju pogledati.

Za nas kojima je osobni razvoj izvor podrške i inspiracije za život, puno toga je drukčije. Nije lako istraživati ono kako smo oblikovani i preuzeti odgovornost za sve te oblike –  za obrasce ponašanja i načine na koje smo se naučili braniti – jer se nismo tako oblikovali sami. No, jedino preuzimanje odgovornosti osnažuje. Preuzimanjem odgovornosti za sve ono što nosimo u sebi stječemo kapacitet da u vezi toga nešto i napravimo, da pokrenemo pozitivnu promjenu, da počnemo oblikovati sebe vlastitim rukama.

Priznavanje sadašnjosti svog života kakva jest ovisi o priznavanju prošlosti, o priznavanju mogućnosti i nemogućnosti koje su nam dane, o priznavanju nepromjenjivosti i istinitosti „karata koje su nam podijeljene“. Misli kao što su „Da su me barem roditelji podržali u želji da studiram“, „Da sam barem imao bolji start“, „Da sam barem otišla od kuće ranije“, upućuju na to da ulažemo određeni otpor prema životnim činjenicama iz prošlosti.

U sadašnjosti misli mogu biti „Da bar živim u nekoj sređenijoj državi“, „Da bar imam puno novaca“, „Da se bar mogu vratiti u dvadesete i početi otpočetka“.  Želje koje je nemoguće ispuniti, ali to ne znači da ih možda nećemo spontano poželjeti.

To nešto što bi „trebalo“ ili „moglo“ biti drukčije je kanal kroz koji gubimo energiju. Ako nešto mora biti drukčije kako bismo mogli postići nešto što želimo ili kako bismo se osjećali bolje, u toj sklonosti ili želji da promijenimo nepromjenjivo upadamo u nemoć.

Taj krug ulaganja energije u mijenjanje nepromjenjivog i upadanja u nemoć jedna je vrsta unutarnjeg vira koji oduzima snagu za stvarne promjene koje možemo pokrenuti. Zato priznavanje nepromjenjivog možemo postaviti kao jednu od životnih vrijednosti. Time priznajemo moć ove stvarnosti, moć svega što nas je oblikovalo, moć svega onog pred čim smo bili nemoćni.

To ne znači da priznajemo poraz – „oblikovani smo životnim okolnostima i što mi tu možemo“. Dapače. To znači da priznajemo snagu svega onog nepromjenjivog, snagu bivanja koje nije pod našom kontrolom, koje nije podložno našim željama. Čisti realizam. Gole činjenice. „Trava je zelena.“ „Zemlja se vrti oko Sunca.“ „Nisam imala priliku studirati u dvadesetima.“ „Ne mogu putovati svijetom jer nemam novaca.“ „Ne mogu promijeniti svog partnera.“

To je realizam kojem je dobro težiti. Jer, jednom kad je stvarnost takva kakva jest, sa svim svojim ograničenjima, upravo zbog priznavanja tih ograničenja počinjemo se bolje snalaziti. Ne gubimo energiju na želju da mjenjamo nepromjenjivo, prisutniji smo ovdje i sada i imamo više energije za ulaganje u ono što možemo promijeniti.

Tomica Šćavina

Objavljeno u časopisu Sensa

Podijeli
© 2022 Tomica Šćavina - Upoznajmo ljudsku prirodu