Durenje je dječji način izražavanja ljutnje koji ima za cilj kazniti i izazvati osjećaj krivnje. Mada sama riječ durenje” zvuči bezazleno, ono itekako može povrijediti. Svi smo barem jednom u životu osjetili kako je to biti pored nekog tko prolazi pored nas kao da nas nema, istovremeno nosom parajući oblake. I svi smo barem jednom u životu osjetili kako je to duriti se i potajice, krajičkom oka provjeravati je li naše durenje učinkovito.
Male doze durenja nisu neki naročiti problem. Međutim, ako živite s profesionalnim “duriteljem”, to je itekako naporno. A naročito je bolno ako je to roditelj.
Durenje ima više slojeva. Prvi sloj je očigledna akcija (durenje) i očigledna reakcija (osjećaj krivnje). Međutim, ispod toga se krije i dublji emotivni zapetljaj. Probajte se prisjetiti situacije u kojoj se netko na vas nadurio. Ako je durenje bilo uspješno, osjetili ste krivnju. A krivnju ste osjetili zato što ste pretpostavili da je osoba koja se duri povrijeđena. Možda ste imali i jasan dojam tuge ili titrave ranjivosti koja je u njoj, ispod te gorde maske koju nosi na licu. I zato vam je bilo žao…
A sada se probajte prisjetiti situacije u kojoj ste se vi (makar malo) nadurili. Ako si prizovete taj osjećaj, bit će vam jasno da on nema baš nikakve veze s osjetljivošću, ranjivošću i mekoćom. Dapače. Taj osjećaj je poput nekog oklopa uvrijeđenosti iza kojeg promatrate onog tko vam je “stao na žulj” s visoka. Ako ste si taj “durilački osjećaj ljutnje” uspjeli dobro prizvati, onda vam je jasno da vi u tim trenucima niste slabi, nego jaki. Ne osjećate se ugodno, ali u toj svojoj “muci” ipak imate neki osjećaj zadovoljstva jer ste svojim uzdizanjem uspjeli drugu osobu umanjiti ili je baciti u sjenu krivnje.
Dakle, pretpostavka da se osoba koja se duri osjeća ranjivo i slabašno ne stoji. Međutim, upravo na toj pretpostavci počiva uspjeh “mehanizma durenja”. Jer, ako onaj koji se duri nije povrijeđen, onda nema smisla suosjećati s njim niti imati osjećaj krivnje. To se čini prilično jednostavno, ali problem je taj što su “duritelji” često vrlo uvjerljivi. Svojim stavom tijela i izrazom lica nameću zaključak da su povrijeđeni. Cijelo njihovo držanje šalje osuđujuću poruku koja izaziva krivnju.
Ako ste bili izloženi roditelju koji vas je kažnjavao durenjem, onda će vam, bez obzira na ovo logično objašnjenje, biti prilično teško prestati vjerovati da je osoba koja se duri povrijeđena. “Duritelj” će u vama buditi dječji osjećaj krivnje koji proizlazi iz bezuvjetnog vjerovanja roditelju koji je, dureći se odašiljao poruku: “Kako si mi to mogla učiniti! Povrijeđen sam!” Međutim, onaj koji je u cijeloj ovoj zbrci osjećaja povrijeđen nije onaj koji se duri, nego onaj koji je izložen osobi koja se duri. I zato osjećaj povrijeđenosti koji pripisujete “duritelju” (jer vas je on uspio uvjeriti da je povrijeđen) pokušajte doživjeti u sebi. Vratite pažnju s njega na sebe kako biste osvijestili kako vam je biti ili živjeti pored osobe koja ne može iskomunicirati svoju ljutnju zrelo.
Durenje je zarazno. Ako su vam se roditelji, braća ili sestre puno durili vrlo je moguće da i vi “rješavate” svoju ljutnju na sličan način. U cijeloj toj priči, najveći problem je to što nakon prestanka durenja najčešće nema nikakve komunikacije. Kako je smisao durenja kazniti, nakon što je kazna odslužena, obična komunikacija se čini kao nagrada. Nema razjašnjavanja, nema jasnog izražavanja ljutnje, nego se neugodne emocije guraju pod tepih a ono što je nagurano pod tepih malo po malo postaje tako veliko da vam treba zaista veliki napor da biste to zaobilazili.
Ako ste jedni od onih koji se dure, razmislite zbog čega to radite. Je li to bio obrazac izražavanja ljutnje u vašoj obitelji? Je li vas strah otvoreno pokazati kako se osjećate i što mislite? Uspijevate li durenjem izazvati osjećaj krivnje i postići svoj cilj? Je li vam durenje naporno? Možete li odlučiti da ćete sljedeći put kad vas netko naljuti ostati u odnosu i iskomunicirati svoju ljutnju?
Ako ste izloženi nekome tko se često duri, bilo da je to vaš partner, kolegica na poslu ili netko treći, znajte da se osoba koja se duri ne osjeća povrijeđenom, nego krutošću krije kažnjavajuću ljutnju. Nemojte se dati uvući u krug samookrivljavanja. Predložite otvorenu komunikaciju, a ako osoba koja se duri to ne želi, pomirite se s tim da ste napravili sve što ste mogli i zaštitite sebe, odnosno, pokušajte se koliko god je to moguće odvojiti od te osobe. Ali ne kako biste je kaznili svojim odbacivanjem, nego kako biste si olakšali cijelu situaciju i izbjegli nametanje osjećaja krivnje. Durenje je nekonstruktivno i bez obzira što se osoba koja se duri u nekom trenutku može osjećati kao pobjednik, taj obrazac nikome ne donosi dobro.
Tomica Šćavina
Objavljeno u magazinu Sensa