Majka u ulozi žrtve – Tomica Šćavina

Mnoge majke su u ulozi žrtve. Taj obrazac je toliko rasprostranjen da ga mnogi ni ne primijećuju. Prirodno im je da im se majka često žali, da je naporna i nekako “jadna”. Ta ista majka na različite načine može pokazivati brigu i kad joj djeca odrastu – kuhati, čistiti, pomagati oko djece… Možda stalno želi komunicirati, mada o stvarima koje su zanimljive njoj, ali ne i vama. Možda stalno ističe koliko vas voli i kako bi za vas sve učinila. Ipak, tu nešto nedostaje. Nedostaje njena mogućnost da vas doživi.

Majka koja je u ulozi žrtve toliko je zaokupljena svojom ranjivošću, da ta ranjivost postaje jedna vrsta crne rupe. Ako joj poklonite pažnju i izložite joj se, nakon razgovora (točnije, slušanja), osjećat ćete se opterećeno i iscijeđeno, jer njenoj potrebi za pažnjom nema kraja. Ako je ignorirate jer vas takva komunikacija iscrpljuje, vjerojatno ćete se osjećati krivima.

Kad je majka u ulozi žrtve, vi ste ucijenjeni – morate joj poklanjati pažnju. Međutim, nikada takvu pažnju nećete dobiti od nje. Ona vašu ranjivost, slabost ili povrijeđenost ne može primijetiti, jer su ti osjećaji rezervirani za nju. Kad vam je teško, imat ćete osjećaj da je njoj još teže (jer je vama teško), pa ćete se odjednom naći kako vi tješite nju. Kad se razbolite, njen reakcija će biti: “Joj, jadna ja, dijete mi je bolesno!” Kada se izolirate i ne govorite joj o sebi, vjerojatno će vam predbacivati da joj se ne povjeravate i time vam stvoriti osjećaj krivnje jer ne ostvarujete s njom bliskost – ali bliskost kakva treba njoj, a ne vama.

Majka je djetetu glavni emotivni kanal za komunikaciju sa svijetom. I ako je taj kanal neprotočan, odnosno, ako majka ne prepoznaje određeni spektar dječjih emocija, taj spektar ostaje “zabranjen” i kasnije, u odrasloj dobi. Osjećaj da ste nedoživljeni i neprepoznati u svojoj ranjivosti (jer je ranjivost bila “majčin teritorij”) može vas voditi u mnoštvo problematičnih situacija. Možda ćete se zaljubljivati u neosjetljive i nezainteresirane muškarce stalno im iznova nudeći svoje osjećaje na pladnju, tražeći od njih da ih prepoznaju i uvaže. Možda ćete razviti psihosomatsku bolest jer je negdje u vama nesvjesna, skrivena dječja želja da majka (ili netko drugi umjesto nje) napokon vidi da vam je teško, da ste slabi, da ste ranjivi. Možete ostati sami i izolirani jer se bojite bliskosti zbog toga što je bliskost koju ste razvili s majkom za vas bila bolna i u tom obliku je zapravo trebala njoj, a ne vama.

Ako imate majku u ulozi žrtve, prirodno vam je da je žalite i, mada možda znate da je posrijedi neki oblik manipulacije, ne možete majku prestati osjećati, jer vam se to čini suviše okrutno. Žaleći majku, nagađat ćete da se majka osjeća ranjivo, no ono što se zaista događa je jedna vrsta premještanja osjećaja.

Majka koja je u ulozi žrtve svojim postupcima djetetu od malena oduzima pravo na njegovu ranjivost i zato odrasla osoba s majkom u ulozi žrtve ne osjeća svoju ranjivost u svom tijelu (tamo gdje osjećaji i pripadaju), nego u majčinom. Mada se isprva može činiti zbunjujuće, u osnovi je vrlo jednostavno. Ako je majka “usisala” pažnju na sebe i svoju ranjivost, jedino mjesto na kojem dijete može osjećati svoju ranjivost je – u njoj.

Odrasla osoba s majkom u ulozi žrtve dolazi u kontakt sa svojom ranjivošću preko sažalijevanja. Žaleći majku, osjećat će ranjivost koju pripisuje majci, a koju će brkati sa suosjećanjem. Sažalijevajući majku, osjećat će se vezano, “kao u klopci” i ucijenjeno – kao da se mora ponašati onako kako majci odgovara. Slušat će majčine priče (npr. o rodbini ili crnoj kronici) koje su joj zapravo naporne, zvat će je iz osjećaja obaveze, a ne iz stvarne želje. Drugim riječima, ispunit će majčinu želju – bit će pasivni davatelj pažnje.

Kao pasivni davatelj pažnje, neće imati pravo na svoje osjećaje, nego će biti tu za majčine osjećaje. Razrješenje ove emotivne križaljke ne može se dogoditi u umu. Čak i ako vam je čitanje ove kolumne rasvijetlilo puno toga vezano uz odnos s majkom koja je u ulozi žrtve, ne može vam pomoći da izađete iz uloge koju vam majka pridaje. Ono što vam može pomoći je doživljavanje svoje ranjivosti u sebi, u svom tijelu.

To znači da se, svaki put kada osjetite sažaljenje prema majci, možete zapitati: “Zašto sažalijevam majku – kako pretpostavljam da se osjeća?” I onda te osjećaje za koje pretpostavljate da pripadaju njoj, osjetite u sebi. To su vaši osjećaji, samo su “premješteni”. Vi se zapravo osjećate onako kako pretpostavljate da se osjeća ona. To je vaša ranjivost.

Ne bojte se, na taj način nećete postati bezosjećajni. Upravo suprotno. Postat ćete senzibilniji i mekši.

Kad nekog žalite, onda se postavljate iznad druge osobe – taj netko je “jadan” i u odnosu na vas je u dječjoj poziciji. Upravo ta dječja pozicija u koju se postavlja majka koja je u ulozi žrtve je epicentar cijelog problema. Zbog nerazriješene vlastite dječje potrebe za pažnjom od svojih roditelja, ona tu pažnju iznuđuje od svoje djece. Udovoljiti joj u tome neće pomoći ni vama ni njoj. Ona će ostajati u istoj ulozi žrtve, a vi ćete biti iscrpljeni, umorni. Vi ste zapravo žrtva njene uloge žrtve, kao što je i ona sama žrtva vlastite uloge koja ju je pojela.

Ono što vam može pomoći je vraćanje svoje „premještene“ ranjivosti iz njenog tijela u svoje i postavljanje granica majci kada vas svojom ulogom žrtve napada. Jer, da… Ako se nakon duljeg kontakta s njom osjećate iscrpljeno i turobno, riječ je o napadu. Makar je zamaskirana u svoju suprotnost – u ranjivost i jad – uloga žrtve je agresivna. Ne pušta vas da se osjećate dobro, ne da vam da vi budete vi s vašim osjećajima, ne ostavlja vam prostora da se zaštitite.

Prvi korak je – vraćanje svoje ranjivosti sebi. Vaša ranjivost vam treba. Ona vam jednoznačno govori kada ste povrijeđeni. Ona vam govori kada ste izmanipulirani. Ona vam govori kada ste iskorišteni. Vaša ranjivost je vaš emotivni instrument koji može dobro raditi jedino ako je u vašem tijelu, jedino ako ga osjećate svojim.

Tomica Šćavina

Objavljeno u časopisu Sensa

Podijeli