Stockholmski sindrom – susret straha i ljubavi – Tomica Šćavina

Stockholmski sindrom – susret straha i ljubavi

Dogodilo se to u Stockholmu, 1973. Tijekom pljačke banke, pljačkaši su četvero zaposlenika šest dana držali kao taoce. Suprotno svim očekivanjima, taoci su “zavoljeli” svoje pljačkaše i na sudu su odbili svjedočiti protiv njih. Na temelju ovog događaja skovan je termin “Stockholmski sindrom”.

Mada se ovaj izraz ne koristi često i obično se povezuje s otmicama i ekstremnim situacijama zlostavljanja, obrambeni mehanizam koji strah prevodi u privrženost, zagrebemo li ispod površine, možemo pronaći i u puno običnijim situacijama.

U situacijama u kojima šef zlostavlja zaposlenika, u kojima suprug psihički maltreira svoju ženu, u kojima jedna prijateljica kontinuirano vrijeđa drugu prijateljicu. U svim tim situacijama, a naročito u toksičnim vezama, moguće je da zlostavljana osoba razvije privrženost ili neku vrstu ljubavi koja je u tom odnosu drži.

Kad je netko strašan, bolje ga je imati na svojoj strani, nego ga imati protiv sebe. To je način razmišljanja koji tjera na privrženost, veličanje ili traženje bliskosti s osobom koja je zapravo strašna i nadmoćna.

Ovaj mehanizam često je na djelu u toksičnim vezama. Suprotstaviti se nekome tko šokira svojom okrutnošću i tko bi možda mogao napraviti neke zaista strašne stvari može se činiti nemogućim. Isto tako se nemogućim može činiti i odlazak od nekog takvog, jer tko zna kakve posljedice bi to moglo izazvati. Osim toga, dječjoj psihi je jako teško pojmiti okrutnost kao stvarnu, a kod ove pojave glavnu ulogu igraju ostaci dječje psihe, dječje naivnosti, dječje privrženosti.

Pozitivni osjećaji koji se javljaju prema zlostavljaču ili toksičnom partneru uljepšavaju sliku. “Ma nije on zapravo takav”, “Sve je to zbog toga što mu je u djetinjstvu nedostajalo ljubavi”, “Iza njegove okrutnosti se krije ranjeni dječak”… Sagledati cijelu sliku se čini nepodnošljivo. Kad je netko blizak suviše strašan da bi bio istinit, um je u stanju ispričati sve što je potrebno kako bi ublažio situaciju i učinio je podnošljivom. Naročito ako je ta situacija svakodnevnica.

U toksičnim vezama, na snazi je još jedna instinktivna obrana koja muti sliku i stvara pogrešna  očekivanja. Onaj koji povrijeđuje nikad nije i onaj koji liječi. Čak i ako ovakva dinamika postoji, liječenje nakon povrijeđivanja nije stvarno liječnje, već nešto površinsko, neka vrsta flastera ispod kojeg rana zapravo ne zacijeljuje. A u bliskim odnosima postoji instinktivna tendencija, želja (koju možemo nazvati i naivnošću) da se onaj koji povrijeđuje promijeni, popravi, da svojim ponašanjem izliječi povredu koju je sam nanio.

Zapravo je prilično logično ne očekivati veliku empatiju od nekoga tko je napravio nešto bešćutno. Kad bi imao kapaciteta za empatiju, ne bi bio bešćutan. To je samo po sebi oksimoron. Ali ova iluzija – da će onaj koji je povrijedio i izliječiti – može biti prilično uporna. Ona ne samo da uljepšava zlostavljača, već uljepšava i doživljaj svijeta i ljudskog roda. Ono loše svodi na prihvatljivu mjeru.

No, kako bi se situacija pokrenula u pozitivnom pravcu, uvijek nam je potrebno da vidimo više, da priznamo više, da osjetimo više, pa makar to bilo bolno. Bol je korisna jer nam govori da smo povrijeđeni.

Kod ove proširene, običnije, češće verzije Stockholmskog sindroma u kojoj se strah i privrženost miješaju, treba raditi na odvajanju jednog od drugog. Strah je emocija koja onemogućava bliskost. Onom koga se bojimo ne hrlimo u zagrljaj. No kad je prirodna reakcija bijega onemogućena, događa se ta čudna alkemija koja primarno ima zaštitnu funkciju, ali ima i svoju drugu, izrazito opasnu stranu – ostajanje na mjestu suviše dugo, čak i kad bismo mogli otići.

Kad je strah ugušen, potisnut, otvara se prostor za zbližavanje i pokazivanje privrženosti  koje je jedna vrsta zaloga za sigurnost. Privrženost razoružava. Ako zlostavljač tu privrženost prihvaća, onda postoji puno manja vjerojatnost da će se okrenuti protiv one ili onog koji mu tu privrženost pokazuje.

Stockholmski sindrom je zapravo samo još jedan od stilova preživljavanja koji na kraju život svodi na trajno preživljavanje, umjesto života kakav bismo željeli živjeti. Strah treba ostati strah. Ako je zakamufliran privrženošću, treba raditi na tome da ga se prizna i njeguje prije nego što ga obliju fantazije koje zatsrašujuću osobu čine boljom, blažom, bližom.

Strah u ovakvim odnosima govori istinu koju možda nije uvijek lako čuti, ali je vrlo važno ne zaboraviti je. Možda zapisati dok su dojmovi svježi. Pratiti kako se mijenja slika. Slušati sebe kako bi si vratili osobnu snagu, svoju vlastitu, umjesto one koja se kroz bliskost dobiva od onog koji je nadmoćan i zastrašujući.

Vlastita snaga može biti snaga za borbu ili za bijeg. Snaga za pomicanje s mjesta i odlazak na sigurno. Snaga koja priznaje strah, odvaja ga od privrženosti i čuva ljubav za one koji svojim ponašanjem inspiriraju osjećaj sigurnosti.

Tomica Šćavina

Objavljeno u časopisu Sensa.

Podijeli
© 2022 Tomica Šćavina - Upoznajmo ljudsku prirodu